|
|
|
 |
Mr Božena Jelušić O RAZVOJU ŠKOLSTVA I PROSVJETNE DJELATNOSTI U PAŠTROVIĆIMA I BUDVI Predgovor za monografiju izdatu povodom 150 godina od osnivanja škole i 10 godina rada JU Spomen dom "Reževići"  Medu znamenitim štamparima i izdavačima XV i XVI vijeka, zahvaljujući kojima Crna Gora predstavlja pravi fenomen u istoriji knjige i pismenosti, bio je i čovjek sa ovih prostora - Stefan Paštrović. U vrijeme kada je štamparstvo još uvijek bilo avangarda kojoj su pripadali samo najrazvijeniji, Stefan Paštrović je izdao dvije knjiga: Zbornik za putnike (Molitvenik) i prvi srpski Bukvar. Knjige su 1597. godine štampane u Veneciji, ali se, zbog njihove velike upotrebne vrijednosti, kako istraživači kažu, do naših dana sačuvao tek mali broj primjeraka ili njihovih ostataka. Priča o ova dva štamparska poduhvata na svoj način je simbolična i kao da nagovještava potonju istoriju zavičaja Stefana Paštrovića. Zbornik za putnike (Molitvenik) svjedoči o vječitoj čovjekovoj potrebi za putem i putovanjem. Istovremeno, ova rijetka minijaturna knjiga je predskazanje vremena koje će nastupiti tek mnogo docnije. Kao da je stari štampar naslutio da će iz ovih krajeva ljudi odlaziti i u njih jatimice dolaziti. Kao da je naslutio i pečalbare i turizam, ta dva pola paštrovske sudbine, osobito u vijeku koji smo za sobom upravo ostavili. Neuporedivo je značajnija činjenica da su Paštrovići, još u ono djevičansko vrijeme štampane knjige, imali izdavača jednog Bukvara. Zvjezdana prašina sa glave starog štampara tako pada i na njegovo pleme, i postaje simbol potrebe ovih krajeva da se otmu tami neznanja i pronađu „ključ" kojim se otključavaju vrata civilizacijskih tokova tadašnje Evrope i svijeta. Prvi srpski Bukvar iz 1597. godine je istinski štamparski podvig Stefana Paštrovića, neuporedivo značajniji od svih bitaka koje se ognjem i mačem zadobijaju na bojnome polju. Tu jednostavnu istinu priznaće opet vijek koji je za nama. Riječ je o razumijevanju uticaja koji na ljude imaju masovni mediji i o tome da je taj uticaj veći čak i od najsavremenijeg oružja i ratne mašinerije. U vrijeme Stefana Paštrovića, gotovo sto pedeset godina nakon Gutenberga i sto godina nakon štamparije Đurda Crnojevića, štampana knjiga je već postala ondašnji masovni medij. Čini se da je paštrovski štampar to savršeno razumio i nastavio davno započeti Crnojevićev posao. Nakon više od dva i po vijeka i duge tradicije koju je imala crkvena škola pri manastiru, u Reževićima je 1856. godine otvorena prva besplatna javna škola. Arhimandrit Dimitrije Perazić je na drugačiji način nastavio tradiciju koju je započeo štampar Stefan Paštrović. I on je za svoje pleme poželio „ključ" kojim se otključavaju vrata civilizacijskih tokova i oružje moćnije od ognja i mača. Svojim je sredstvima, uz pomoć mještana, izgradio školsku zgradu, opremio je i plaćao učitelja. Dirljiv je i rječit njegov fondacioni akt o osnivanju škole, posebno arhimandritove riječi o tome kako njegovo pleme u poludivljini živi i pored prirodne obdarenosti i kako se, slično zvjerima, prepušta odmazdama i među sobom ratuje. U ovom aktu, kao i u štamparskim poduhvatima Stefana Paštrovića, ima mnogo simbolike. Brižni arhimandrit plaši se primitivizma, nesloge, bratske mržnje i nedostatka vjere u trajne vrijednosti. U narodima koji zbog istorijskih prilika imaju diskontinuitet u oblasti kulturne istorije, vrijeme u kojem Dimitrije Perazić zasniva svoju zadužbinu, ponajbliže je idejama i epohi prosvijećenosti, a ljubav prema nacionalnom biću nagovještava nove romantičarske tokove. Uostalom, ovaj umni rodoljub imao je prilike da se na drugim prostorima osvjedoči kakvu moć imaju knjiga i uljuđenost koja uz nju ide. Gotovo da je simboličan detalj da je to bila Rusija, u čijoj je crnomorskoj floti služio kao sveštenik. Medutim, bilo je to već vrijeme novca i njegovih neumoljivih zakonitosti. Zato Dimitrije Perazić određuje da se prihodima od njegova dva mlina u Rijeci Reževića obezbjeduje rad škole, jer „sačuvaj Bože slučaju, ako usljed nesuglasica, nastojatelj i bratija odustanu od svakodnevne normalne nastave za parohijalnu djecu". Tako je sve do 1962. godine zadužbina Dimitrija Perazića služila djeci njegovog kraja. Simbolike ima i u činjenici da je prvi učitelj bio Visarion Ljubiša, koji će kasnije postati prvi crnogorski ministar prosvjete i mitropolit crnogorsko-primorski. Potom se ređaju učitelji: Inokentije Pavlović, Vasilije Perazić, Vuko Markićević, Marko Kamenarović, Mihailo Ranković, Niko Davidović, Danilo Crnogorčević, Luka Franović, Andrija Đurić, Milan Trojanović, Krsto Lučić, Ivo Popović, Mitar Bosnić, Milka Rajačić, Olga Jeftanović, Milena Sotanović, Danilo Mitrović, Dragica Šiajuz, Stojanka Žutić, Marko Zenović, Nikola Klisić, Vaso Vujović, Olga Vujačić, Božo Ivović, Aleksandar Čobrenović, Anđelka Mandić, Đorđe Radulović, Nada Vuković Zec i Zlata Vuković. Dirljivo je, više od četrdeset godina nakon prestanka rada škole u Reževićima, čitati izvještaje pros-vjetnih inspektora iz pedesetih godina. Potpisnica ovih redova imala je sreću da joj u vrtiću vaspitačica bude Zlata Vuković, a prva učiteljica Nada Zec. Teško da je mogla naslutiti da će jednom, i sama prosvjetni radnik, zahvaljujući njihovim imenima razumjeti istinitost pohvala za učiteljski rad i pregnuća, za lijepo pisanje i čitanje, za račun i ručni rad, za brižljivo pregledane zadatke i materinski odnos prema svakom djetetu u školi u Reževićima. A isto su tako, i u još težim okolnostima, radili nekadašnji učitelji i učiteljice ove škole, pripremajući duševne i umne ljude da nastave stazama umjetnosti, kulture, nauke, javnog posleništva... Kada je prije deset godina osnovan Spomen dom Reževići, u istoj zgradi u kojoj je prije 150 godina otvorena prva škola u Reževićima, dogodio se dodir dvije udaljene i različite epohe, a rukovođene posve sličnim namjerama. Ako je već škola postala dostupna svima, a ne samo onima kojima su to omogućili umni i imućni saplemenici poput Dimitrija Perazića, još je dosta ostalo da se uradi kako bismo zaslužili „ključ" kojim se otvaraju vrata svjetskih civilizacijskih tokova, kojim se suzbijaju primitivizam i odmazda, kojim se pobjeduje lakše nego ognjem i mačem. Taj put je bio i ostao kultura, jer se njome najlakše postaje dio svijeta i najlakše se svijetu kazuje sopstveno ime i doprinos na zajedničkoj civilizacijskoj trpezi. Tako od Stefana Paštrovića, preko Dimitrija Perazića, te osnivanja ove vrijedne institucije, traju isto pregnuće i ista svijest o potrebi služenja sopstvenom plemenu i ljudima uopšte. Kao što su izdanja štampara Stefana Paštrovića ovaj kraj simbolički načinila centrom a ne provincijom, kao što je škola-zadužbina Dimitrija Perazića epohu prosvijećenosti dovela na ove prostore, tako i Spomen dom „Reževići" potvrduje da provincija postoji samo u srcima provincijalaca i da svaki kraj može biti svojevrsni centar ako mu je dalek i neprihvatljiv provincijalni duh i njegove vječite uskogrudosti. Da bi to bio, svakom kraju potrebni su umni ljudi, voljni da daju a ne da uzimaju, da grade a ne da razgrađuju, da ulažu i u budućnost, a ne samo u prolazni trenutak sadašnjice. Prepoznatljiv prilog tom istom pregnuću čini nastojanje JU Spomen dom „Reževići" da sto pedesetu godišnjicu škole i desetogodišnjicu sopstvenog trajanje združi medu korice jedne knjige, prigodne monografije koja će možda biti podsticaj nekom budućem istraživaču da sistematski i naučno prouči fenomen prosvjete u Paštrovićima i u Budvi. Istorija nikada nije bila naklonjena, a još manje milostiva prema ovim prostorima. U nizu načina kojima se jedan narod mogao suprotstaviti silnijima od sebe, obrazovanje i pisana riječ su bili istovremeno najkrhkiji i najdjelotvorniji. Obrazovanje je oduvijek bilo prirodna reakcija svake civilizacije, odnosno društva koje nastoji da preživi i kulturno se razvija. Zbog toga je istorija obrazovanja i duga i kratka u isti mah. Nećemo pogriješiti ako kažemo da škola i školovanje traju oduvijek, iako su institucionalizovani tek krajem XVIII vijeka, u čuvenom „pedagoškom stoljeću" kojem, suštinski ako ne i prema hronologiji, pripada i zadužbina Dimitrija Perazića. To da škola postoji „oduvijek" na našim prostorima označava tradiciju opismenjavanja u okviru i pod pokroviteljstvom crkve i sveštenstva, jer su prve škole u Budvi i Paštrovićima bile crkveno-religioznog karaktera, a prvi učitelji sveštenici. To se vjerovarno odnosi i na benediktanski manastir iz devetog vijeka, čijem je kompleksu pripadala crkva Santa Maria in Punta. U srednjovjekovnom Statutu grada Budve pominje se učitelj, što navodi na pomisao da je postojala određena forma javne škole. U vrijeme države Nemanjića, u Paštrovićima su osnovana četiri manastira. Pri njima su postojale škole u kojima su se djeca učila pismenosti. Najstarija je škola koja je radila u manastiru Praskvica. O njoj piše i nadbiskup Andrija Zmajević 1689. godine, a u školi podučava učitelj Vučko Midžor. Manastirske škole i centri će biti važna uporišta koja će sačuvati paštrovsku samobitost, plemensko uredenje, narodnu kulturu i jezik u vremenu duge mletačke, a potom i austrijske uprave. Paštrovići i grad Budva su za vrijeme mletačke uprave predstavljali granicu prema Turskoj Albaniji. To je u mnogo čemu odredilo njihov razvoj, odnosno zaostajanje. Sa mletačkom upravom, koja priznaje Paštrovićima plemensku, a Budvi gradsku samoupravu, istovremeno dolazi i do ukidanja brojnih, prvenstveno ekonomskih povlastica. Budva i Paštrovići, kao najistureniji prema Turskoj Albaniji, pretvoreni su u graničnu zonu (Budva čak i u vojnu postaju). Mletačka Republika je ove krajeve pomagala i održavala samo onoliko koliko je za nju svrhu bilo najnužnije, a to je podrazumijevalo i odsustvo brige o obrazovanju, osim u slučajevima kada je to bilo u njenom interesu. Izuzetno tvrd i netolerantan odnos Mletačke Republike, posebno prema Budvi, zadugo je onemogućavao ekonomski, kulturni i politički rast ovih krajeva. Ipak, dosta su se razlikovali putevi kojima su krenuli Paštrovići i susjedna Budva. Dvanaest paštrovskih plemena sa autentičnom plemenskom upravom i načinom života, svojevrsni su pandan gradu u zidinama. Paštrovići su, izborivši se za povlastice, trgovali sa Mlecima, a na takav bolji položaj mogli su uticati i jako plemensko uređenje i plemenski savez. Kada su se potčinili Mletačkoj Republici, Paštrovići su zadržali svoju autonomiju i sve osobenosti svog plemenskog uređenja. U XV vijeku ističe se vojvoda koji je u mletačkoj službi, a od XVI vijeka administrativna i sudska vlast prelazi potpuno u nadležnost paštrovskog zbora. Paštrovski trgovci i pomorci putovali su i trgovali. Njihova pregnuća moguće je, uz malo mašte, pratiti i kroz brojne paštrovske isprave, koje svjedoče o nekadašnjim ljudima i običajima, njihovim poslovima i danima. Postoje dokumenta da je Rimska kurija u XVII vijeku nastojala da u Budvi otvori školu za paštrovsku djecu. U pitanju je bila Mala gramatikalna škola koju je pohadalo dvanaest paštrovskih đaka. U isto vrijeme škole su i dalje radile u okrilju manastira i crkava, a tako je bilo na ukupnom prostoru budvanskog primorja. Tako je u manastiru Stanjevići školu učio i budući vladika i vladar Crne Gore Petar Prvi. Veoma kratko vrijeme u Stanjevićima je djecu podučavao i sam Dositej Obradović, koji se ovdje i zaredio. U Budvi su mnogi znameniti Budvani, o svom trošku ili privatno, podučavali budvansku djecu. Čuveni barokni libretista Krsto Ivanović kratko je vrijeme radio kao učitelj, a kanonik Bubić je podučavao djecu o svom trošku. I Antun Kojović je gotovo četrdeset godina besplatno podučavao budvansku djecu, a vrijeme u kome je on brinuo o školi dijelom se podudara sa vremenom u kom je Dimitrije Perazić brinuo o obrazovanju djece u svojim Reževićima. Javne škole pominju se tek od vremena Šćepana Malog. Tako je kaluđer Jelisije iz Dalmacije otvorio školu u Kastel Lastvi, današnjem Petrovcu, 1767. godine. U Kastel Lastvi je škola obnovljena 1841. godine, da bi tek škola u Reževićima postigla zavidan kontinuitet javne škole u ono vrijeme i na ovim prostorima. Škola je radila i u Gradištima 1876. godine, a javne škole se u drugoj polovini XIX vijeka otvaraju i u Brajićima (1862), Mainama i Poborima. Epoha prosvjetiteljstva očigledno je imala značajnog odjeka na ovim prostorima, a o tome govori i sto pedeseta godišnjica prve javne školske institucije u Paštrovićima. Tada je i konačno sazrela opšta svijest o značaju javnih škola koje je davni Bukvar Stefana Paštrovića naslutio još u XVI vijeku. Kada su knjiga i pismenost u pitanju, Crna Gora je svojevrsni istorijski paradoks. Na jednoj strani, u pitanju je prostor na kome se veoma brzo nakon otkrića štamparske prese i prvih Gutenbergovih inkunabula začelo štampanje knjiga i, na drugoj strani, prostor koji nije ozbiljnije uspio da zagazi u svjetske tokove kulture i obrazovanja praktično sve do sredine XX vijeka. Blizina Italije pogodovala je počecima štamparstva, budući da su, nakon opsade i pljačke Majnca, njemački štampari napustili zemlju i uglavnom otišli u Italiju, koja je tako postala novi tipografski centar Evrope. Najpoznatije štamparije radile su u Veneciji, Rimu i u Firenci, a upravo u Veneciji Đurđe Crnojević je nabavio štampariju i donio je na Cetinje. Kao obrazovan vladar, sa sklonošću ka književnom izražavanju, ljubitelj knjige, poznavalac više jezika, Đurđe je ovim činom pokušao da svoju zemlju približi onovremenoj Evropi i da iskoristi „masovni medij" onoga vremena u borbi рrоtiv turskog osvajanja. U to vrijeme su širom Evrope već postojali i univerziteti sa značajnom tradicijom - Gutenbergovo otkriće samo je ubrzavalo već započeti kulturni i naučni razvoj. Međutim, istorijske okolnosti nisu išle na ruku futurističkim zamislima ovoga vladara, udruženim sa vještinom „rukodjelnika" Makarija. Rad Crnojevića štamparije prekinut je u doba njenog istinskog procvata. Već 1496. godine Đurde Crnojević je napustio Crnu Goru, odvodeći najbliže saradnike, medu njima i štampara Makarija. Prestala je da radi štamparija iz koje su izlazile knjige za koje su stručnjaci kazivali da ih „nijedna knjiga u to doba pečatana u Evropi nije nadmašivala svojom ljepotom". Evropa će nastaviti da razvija univerzitetske centre, a epoha prosvijećenosti najzad će rasijati sjeme škola i ustanoviti dostupnost obrazovanja bez obzira na klasnu pripadnost. Prostor Crne Gore malo je imao udjela u tim velikim tokovima, iako su mnogi ljudi sa ovih prostora postali znameniti u drugim, kulturno razvijenijim sredinama. U Crnoj Gori se prvi pomen organa uprave za prosvjem pojavljuje u julu 1860. godine, kada je odlučeno da se osnuju besplatne osnovne škole i pripremi program za gimnaziju. Do 1870. školovanje se uglavnom odvijalo u privatnim kućama, a tek tada počinje planiranje izgradnje posebnih školskih zgrada na osnovu popisa djece stasale za školu. Ubrzo će biti prekinuta tradicija izgradnje škola neposredno uz crkvena zdanja. Biće donijeti i propisi o načinu izgradnje, o tome na koju stranu zgrada treba da bude okrenuta, o visini, udaljenosti od puta, namještaju, broju đaka... Još jedan znameniti Paštrović, Visarion Ljubiša, obavljao je u početku osnivanja Odjeljenja javne prosvjete dužnost školskog nadzornika, a od 1879. godine imenovan je za ministra prosvjete i crkvenih poslova. Tako je ovaj kraj dao i prvog ministra prosvjete u Crnoj Gori. U knjaževini Crnoj Gori bilo je propisano da je pohađanje osnovne škole besplatno, ali se istovremeno tražilo da značajan dio potreba škole podmiruje cijelo pleme srazmjemo svojim mogućnostima, a da „rad naturom podnose svi podjednako". Školu nije trebalo da pomažu ljudi bez imovine, a stariji ljudi bez djece, sirotinja i udovice nisu plaćali školarinu, osim ako sami to nisu željeli. Za razvoj crnogorskog školstva značajna je 1870. godina. Tada je osnovana posebna komisija koja je popisala oko 2000 muške djece za koju je valjalo podići oko 40 novih školskih zgrada. A u Reževićima je besplatna javna škola radila već čitavih petnaestak godina. Prikupljajući građu za obilježavanje svog jubileja, poslenici Spomen-doma suočili su se sa brojnim pisanim tragovima školstva i prosvjete u Paštrovićima. Prigodni karakter ove monografije odredio je obim i izbor građe i njeno korišćenje. Mnogo dokumenata budući istraživači će pronaći u građi koju Spomen dom „Reževići" čuva i kontinuirano prikuplja. Njegovi poslenici su se ovom prilikom opredijelili da slijede nit istorijskog trajanja i doprinosa škole-zadužbine Dimitrija Perazića, proširujući to tek sporadično drugim relevantnim podacima, poput onog uvodnog o izdanjima Stefana Paštrovića. Štampar Stefan Paštrović nije i jedini štampar sa ovih prostora. U istoriografskim dokumentima pominje se Spiridon Rafailović. I to je trenutak u kome prestajemo da govorimo samo o istoriji školstva na ovim prostorima, nego i o njihovoj istoriji kulture. Paštrovići i Budva, iako krajevi prema kojima istorija najčešće nije bila milostiva, bili su zavičaj mnogih znamenitih kulturnih poslenika, u prvom redu pisaca, slikara, muzičara, istoriografa, javnih djelatnika... Upravo oni su nit koja će rukovoditi odluku da se nakon četiri vijeka od prestanka rada škole u Reževićima ova „kuća na dva boja" pretvori u dom kulture. Na to je odista obavezivalo bogato kulturno nasljeđe: ikonopisac Nikodim Reževićki koji je stvarao početkom XV vijeka, Stevan Štiljanović, posebno Stefan Mitrov Ljubiša, Visarion Ljubiša, književnik Nikola Ljubiša, slikar Marko Gregović, pisac Dionisije Miković..., sve do brojnih kulturnih poslenika koji su stvarali i živjeli u vijeku za nama. Ovo nabrajanje možemo dopuniti i imenima znamenitih Budvana, poput ikonopisca Todora Vukovića iz XVI vijeka, Zanovićevog prethodnika Aleksandra Nikolinog, Krsta Ivanovića, Stjepana Zanovića, Emerika Donovića, Antuna Kojovića, slikara Anastasa i Špira Bocarića, književnika Filipa Kovačevića..., pa opet brojnim imenima kulturnih poslenika iz vijeka za nama. Spomen dom „Reževići" je u toku svog desetogodišnjeg postojanja postao kuća slikara i muzičara, prostor scenskih izvodenja, institucija koja okuplja književne poslenike i izdaje vrijedne publikacije. Kada je god to bilo moguće, nastojao je da produži onu edukativnu nit koju je zasnovao Dimitrije Perazić. U vremenima kada se naši ljudi prebrzo odlučuju da žive u gradovima, a oni iz razvijenijih krajeva sve više uviđaju prednosti ovih prostora, Spomen dom „Reževići" je institucija koja šalje poruku da vrijedi ostati na zavičajnom tlu, posebno ako svom životu pridodamo one kulturne sadržaje koje imaju razvijenije sredine. Najzad, u vrijeme globalizacije, kada je, kako kažu, cio svijet postao jedno jedino globalno selo, pravi izbor je upravo ova obala koju zapljuskuju talasi toplog južnog mora. Umjesto da, napuštajući svoje hrlimo ka svijetu, institucija poput Spomen doma „Reževići" dovodi svijet kod nas i čuva vrijednosti koje nam mogu pomoći da izgradimo ljepši i kulturno bogatiji život. Zbog toga poseban doprinos valorizaciji paštrovskog kraja čine projekti posvećeni izučavanju kulture ishrane, koje je potom lako ugraditi u osnovnu turističku djelatnost kojoj je okrenuto paštrovsko primorje. Na isti način, ne samo u službi kulture već opet u službi turizma, služe projekti koji rezultiraju prezentacijama blaga primijenjene umjetnosti. Tako se nakon projekta Bauo - skrinja paštrovska, sklad boja i specifične forme ženske nošnje iz ovoga kraja upućuju ka svjetskim modnim pistama. Naravno, sve je moglo krenuti i drugačijim putem, i ova je zadužbina umnog rodoljuba Dimitrija Perazića mogla biti „potrošena" u vremenu prolaznih i jeftinih vrijednosti. Na sreću Reževića, Paštrovića i Budve to se nije dogodilo. Među zidovima škole koja je počela da živi prije čitavih sto pedeset godina i dalje će carevati isti duh kojim se jedan kraj gradi i unapređuje, duh koji na ove prostore dovodi svijet i svijetu pokazuje razloge i rezultate svog dugog trajanja. |