JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MUZEJ GRADA BUDVE

HLADNO ORUŽJE U CRNOJ GORI
OD XIV DO XIX VIJEKA

Sjekira

     Sjekira ili balta, kako je još poznata u narodu, i čekić (nadžak) spadaju u ubojito hladno oružje, koje je u doba pancira i oklopa imalo poseban značaj. Poznato još od davnina, izrađivano je najprije od kamena. Nalazišta iz 8. vijeka dokazuju postojanje i upotrebu ovog oružja u metalnoj izradi. Sjekire izrađene od kamena imale su trokutasi oblik, čekići su bili sa rupom po sredini, a obje vrste su se nametale na drvenu dršku. U15. i 16. vijeku oštrica sjekire se pretvara u šiljak, nalik ptičijem kljunu, dok se leđa sjekire pretvaraju u okruglu ili četvrtastu kratku glavu kojom su se razbijale kacige i oklopi.
     Ipak, balta i čekić sa naše teritorije poprimaju orijentalne uticaje i dobijaju osobine koje ih razlikuju od evropskih. Balta se koristila za razbijanje pancir košulja, a nadžak oklopa. Za baltu možemo reći da se javlja u dva oblika. Raniji - arapski, kada je balta prava sjekira i kasniji - persijski, kada balta ima obilježja nadžaka posebno u načinu ornamentisanja. I nadžak mijenja svoj oblik i način ukrašavanja u zavisnosti od mjesta i vremena nastanka. Ovo oružje izrađivano je od čelika, pažljivo ukrašavano, tauširano srebrom i zlatom. Ako se pridržavamo klasifikacije ove vrste oružja na osnovu drške - motke, onda sjekira i čekić svakako spadaju u grupu oražja sa kratkom drškom. Za razliku od njih, u upotrebi je bilo i oružje na dugoj dršci, kome prije svega pripadaju koplja.
     Ali prije koplja svakako je i sama motka morala biti oružje. Zašiljena ili zadebljana na vrhu, motka sa svojom dužinom imala je funkciju pravog oružja, a koristila se i kao lovački pribor. Vremenom, na vrhu koplja javlja se metalni dio koji ima svoj evolutivni put. Pojavom metalnog dijela na vrhu koplja nužno je uslovljeno pojavljivanje štita i šljema. U zaštitne dijelove naoružanja, osim štita i šljema, ubrajaju se i oklop, zatim pancir sa dijelovima i drugi. Ne treba zaboraviti da su kopljanici dugo vremena bili u prvim borbenim, napadnim redovima, (sa kopljima dužine čak preko 6m) u prvoj fazi svake bitke, dok su za dragu fazu značaj imali mačevi, sjekire, buzdovani. Ovo se odnosi na period od 5. do 13. vijeka kada se uz koplja uvode helebarde, teško udarno oružje na dugoj motki.
     Helebarda je kombinovano oružje na motki; sastoji se od sjekire na lijevoj strani, u sredini ima dugi probojni bodež kvadratnog presjeka ili pljosnatu oštricu jakih bridova koja predstavlja neku vrstu ravnog noža, a na desnoj strani se nalazi trouglasti pljosnati kljun zakrivljenog vrška. Dakle, helebarda je višestrako borbeno sredstvo - bodežom ubija, sjekirom sječe čak i oklope, a kljunom zahvata protivnika. Dostizala je dužinu od 2,5 m.
Osim helebarde, na našem prostoru poznate su još i partizane i kuse.

Zaštitno oružje

     Treću grupu oružja, po osnovnoj klasifikaciji, čini zaštitno oružje čija se funkcija umanjuje pojavom vatrenog oružja, a tu ubrajamo: oklop, štit, kacigu i pancir.
     Uz koplje i mač svakako idu štit i oklop. Za štit se može reći da je najstarije zaštitno oružje. Na osnovu pisanih dokumenata znamo da su Sloveni nosili štit (mali i okrugli). U 11. i 12. vijeku štit se postepeno šilji prema dolje. Najstariji štitovi su pravljeni od drveta, zatim su pleteni od pruća, utezani kožom, a kasnije okivani željeznim pločama. Sa unutrašnje strane imali su ručke ili kaiševe za držanje. Prvobitni okrugli oblik štita vremenom prerasta u duguljast - ovalni, zatim četvorougaoni, trougaoni ili srcoliki. Pravljeni su toliko dugački, da je štitio čovjeka cijelom visinom.
     Oklopi su se izrađivali od željeza ili čelika. Stitili su cijelo tijelo i bili prilagođeni pokretu. Pisani dokumenti govore o oklopima koje su dobijali na poklon pojedini vladari iz drugih zemalja, što upućuje na pretpostavku da se nisu izrađivali kod nas.
     Uz oklop se veoma rano počela upotrebljavati i košulja ispletena od čeličnih alkica zvana pancir. Koristio se sam ili u kombinaciji sa oklopom. Posebno je bio zastupljen za vrijeme vladavine Turaka i smatra se da su ga upravo oni preuzeli od Persijanaca. Izvjesno je da je riječ romanskog porijekla i kao takva prihvaćena je kod nas (persijsko ime panciru je jušman). Posebno je interesantan način izrade pancira upletanjem i povezivanjem alkica, koji je iziskivao jako puno vremena. Na cijeni su bili panciri izrađivani u Solunu i Mauricijusu. Pancir je mogao biti dugačak i do 80 cm, širok 45 cm. Za takav pancir je bilo potrebno preko 80000 alkica. Pancir košulje su obično bez rukava, a kao dopuna služile su čelične dolaktice sa rukavicama pletenim od žice. Dolaktice su ponekad lijepo tauširane zlatom. Uz pancir se često javljaju i štitnici za noge, sastavljeni od čeličnih ploča u nizovima ukrašenih zlatom i povezanih alkicama. Koljeno je bilo zaštićeno čeličnom zdjelicom, ispod koje je visio trouglasti komad pletenog pancira kako bi štitio nogu.
     Kao ostataci oklopa sačuvale su se u našim krajevima toke. Imale su više dekorativnu funkciju. Kovane su od najčistijeg srebra, a težile su i do 4 kg. Kako se najljepše i najbolje oružje izrađivalo u primorskim radionicama, tako su i dijelovi za toke tamo izrađivani (Kotor i Risan).

Šljem i kaciga

     Iako je ponekad pancir izrađivan sa kapuljačom, poseban tip zaštite za glavu svakako su šljem ili kaciga. Njihov izgled iz najranijeg perioda najbolje je predstavljen na sačuvanim kamenitn nadgrobnim spomenicima ili na novčićima pojedinih srednjovjekovnih vladara. Bilo ih je dosta visokih sa ravnim stranama i prorezima za oči, zaobljenih sa proširenim zatiljkom i izbačenim štitom za lice, sa duguljastim prosjecima za oči i rupicama za disanje. Prepoznaju se duge kacige kod kojih je štit za lice bio iskovan u jednom komadu sa kacigom.
Na našem prostoru koristile su se pretežno kacige mletačkog porijekla, mada su i one orijentalnog porijekla bile u upotrebi. Iz ranog srednjeg vijeka postoje primjerci kaciga koje su dosta plitke, blago zaobljene, sa pojačanim uskim čeonim dijelom u obliku slova T za zaštitu nosa. Kaciga sa zašiljenim vrhom i štitnim dijelom za zatiljak i vrat potiče iz 13. vijeka, dok je kaciga iz 14. vijeka sa svedenim zatiljkom, izbočenim vizirom i pripada mletačkom tipu. Kao takva zadržala se i tokom 15. vijeka. U načinu izrade ove kacige ima varijacija, pa se srijeću i kacige sa štitnicima za obraze, ili kacige sa povijenim uskim zatiljkom. Osim ovih poznate su još i zdjelaste kacige koje pokrivaju tjeme, sa rupicama po obodu o koje je bio okačen pancir na čelu do obrva, a pozadi do ramena. Ovakav oblik se javlja u 16. vijeku (potiče iz Ugarske). Često se na ove kacige dodavao štit za lice u obliku željeznih šipki koje su se mogle pomijerati. Vrijedno je pomenuti još mongolsku i burgundsku kacigu. Prva ima oblik polulopte sa šiljatim zaštitnim čeonim dijelom i prilagođenim zatiljkom, dok je druga imala zatiljak sastavljen od niza željeznih pločica koje su se mogle pomijerati.
Naziv kaciga je romanskog porijekla i sačuvan je u narodu od najranijih vremena. Naziv šljem je u upotrebi kasnije i germanskog je porijekla.

Mačevi

     U bakarnom i bronzanom dobu bili su dosta kratki, u metalnom postaju duži, dok srednjovjekovni mačevi svojom dužinom nadmašuju sve prethodne. U 14. vijeku preovladava gotski mač. U 15. i 16. vijeku poznat je tip albanskog mača (najrasprostranjeniji je bio na području Albanije) iz kojeg se, po nekim istraživačima, razvila ravna sablja. U tom periodu egzistiraju mačevi njemačke i mletačke proizvodnje sa različitim nazivima (vukovac, schiavone...) u zavisnosti od svojih obilježja. Kao posebnu vrstu mača treba pomenuti palose sa jednobridim sječivom. Sis je takodje specifična vrsta mača sa tri brida na oštrici. Bio je rasprostranjen po cijeloj Evropi, te se ne može sa sigurnošću tvrditi da je orijentalnog porijekla. Imao je važnu ulogu u doba pancira, a nosio se u oblim drvenim koricama. Osim dugog sisa, izrađivao se i kratki nalik bodežu.
     Kama i agfa su orijentalnog porijekla, sa oštricama dužine oko 50 cm. Kod kame je vrlo uska (1-2 cm), dok je kod agfe jako široka. Najpoznatiji italijanski mač tipa schiavone rijetko je sklapan u dalmatinskim radionicama od dijelova uvezenih iz brescijanskih i belolunskih radionica. Schiavone su, dakle, po porijeklu i po dizajnu italijansko oružje, prvenstveno pješadijsko, kojim su, osim pješadijskih regimenti, bile naoružane i gradske utvrde. Schiavone su u svom dvjestagodišnjem postojanju doživjeli promjene u dizajnu željeznog balčaga, no osnovne karakteristike (košarice balčaka koje potpuno zatvaraju šaku sastavom rukobranih prečki i ostaci krsnice u obliku ravno pruženog ili zavrnutog kraja) su ostale nepromijenjene sve vrijeme postojanja. Košarice schiavonskih balčaka imaju dvije osnovne forme - rebrastu i mrežastu. Rebraste schiavone se javljaju najprije sa dvije a poslije sa tri prečke koje zatvaraju košaricu. Ove prečke podsjećaju na rebra prsnog koša, a ima ih od posve jednostavnih do ukrasno profilisanih. Kod mrežastih schiavona sistem prečki uz gornji rub oblikuje jedan, dva ili tri reda prozorčića. Prečke su najčešće glatke, ali mogu biti brazdane ili čak ukrašene nizovima zvjezdica na sastavcima.

     Mač Vicka Bujovića (tip schiavone) sa grbom porodice Stojšić na dršci. Vicko Bujović je je bio dugogodišnji gradski kapetan Perasta. Svojim zaslugama dobija titulu kneza 1704. godine kao učesnik brojnih bitaka sa Turcima i gusarima. Bio je zapovjednik peraških odreda i guverner flote. Sa mletačkim vlastima je bio blisko povezan i od strane Mletaka uvijek bogato nagrađivan. Sa drage strane Vicko Bujović je od strane Peraštana bio omražen zbog prijeke naravi, pohlepe, sklonosti ka prevarama i rasipničkom životu. To je i bio razlog da ga Peraštani ubiju 1709. godine. Ipak, zahvaljujući njemu i njegovoj želji za prestižom i raskošom u Perastu je izgrađena najljepša barokna palata. Sagradio ju je venecijanski graditelj Đovani Baptista Fonte 1694. godine.
     Mač Matije Zmajevića (tip schiavone) sa porodičnim grbom na dršci. Matija Zmajević je poslije ubistva Vicka Bujovića, u kojem je učestvovao, morao da napusti Perast. Kao pomorski stračnjak stupa u službu Petra Velikog. Ubrzo dobija zvanje kontraadmirala, da bi 1725. bio odlikovan od strane Ruske carice Katarine ordenom Aleksandra Nevskog, a 1727. postaje admiral Ruske flote.
     Mač don Karlosa Gonzage, tzv. Plameni mač, 16. vijek Po predanju, don Karlos Gonzga, zapovjednik u periodu španske vlasti u Herceg Novom, početkom 16. vijeka je prolazeći Perastom odveo dvije Peraštanke. Peraštani su ga ipak uspjeli uhvatiti nadomak Bijele i u znak odmazde mu odsjekli ruku i ubili 42 njegova vojnika.

     Peraški mač, pripada rijetkom tipu mača 16. vijeka, tipu palos. Mač je po predanju pripadao Zmaj - ognjenom Vuku, potomku despotske porodice Branković, a udajom Katarine Branković mač je postao vlasništvo porodice Zrinski. Petar Zrinski je, po tom predanju, poklonio mač Peraštanima 23.05.1654. godine poslije velike pobjede Peraštana nad Turcima. Međutim, pretpostavka je i da su mač izradili majstori u nekoj od radionica na podračju Boke Kotorske. To potkrepljuje grb peraške kasade Rajković na sječivu, kojoj je pripadala i porodica Stjepanović, a po nekim izvorima mač je pripadao upravo Vukši Stjepanoviću iz Perasta. Zasigurno je da se mač od 1654. godine nalazi u Perastu, a peraški gradski kapetani su ga pasali kao simbol vlasti. I danas se mač iznosi na peraški trg i ima svoje počasno mjesto prilikom održavanja i obilježavanja značajnijih događaja u Perastu. Specifičnost ovog mača je njegovo jednosjeklo sječivo iz 16. vijeka, italijanskog porijekla, krsnica istog porijekla iz prve polovine 16. vijeka i raskošna drška ukrašena dragim kamenjem i okovima od stilizovanog srebra, arapsko - marokanskog tipa.
Duž oštrice mača je ćirilični natpis iz Psalma (35,1-3):
"Sudi Gospode onima koji me objeduju (napadaju) i zaustavi (spriječi) one koji se bore sa mnom. Primi (uzmi) oražje i štiti i ustani (navali) bijući one koji se bore sa mnom". Drugi natpis glasi: "Sveti Nikola, koji si brz na pomoći i krijepak u boju k tebi pristupam i tebi se molim, ti mi budi na pomoći. Ja griješni sluga Vukša Stepanović."
Na dragoj strani oštrice je latinični natpis: "Memento mei Domine" (sjeti me se Gospode).
Oštrica je izrađena od teškog čelika, a natpis inkrustacijom, optočen zlatom. Drška je od kitove kosti, rukobran od pozlaćenog srebra ukrašen dragim kamenjem ito: 2 rubina, 1 alamantin, 1 kalcedon, 1 karneol i 2 ametista.