JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MUZEJ GRADA BUDVE

HLADNO ORUŽJE U CRNOJ GORI
OD XIV DO XIX VIJEKA


     Muzej grada Budve, 15 januara 2008. godine organizovao je izložbu "Hladno oružje u Crnoj Gori od XIV do XIX vijeka". Autor izložbe je kustos muzeja Goran Bubanja. Izložba je organizovana uz veliku saradnju drugih muzejskih ustanova sa teritorije Crne Gore.

     Uvodne napomene o ovoj izložbi kao i o odnosu koji su Crnogorci imali prema oružju u minulom periodu, saopštila je etnolog Dragana Lalošević koja je otvorila izložbu.

Dragana Lalošević

Goran Bubanja

Tekst u ovoj reportaži je preuzet iz kataloga koji je štampan povodom organizovanja ove izložbe.
Fotografije: Montenegrina Team.

Uvod

Dobro je poznato sa koliko se ljubavi i pažnje Crnogorac u prošlosti odnosio prema oružju. O tome postoje kako pisani tako i još uvijek upamćeni usmeni podaci, a najbolji svjedoci su ipak brojni i dobro sačuvani primjerci oružja u privatnom vlasništvu, kao nasljedstvo, zatim, bogate kolekcionarske zbirke i fondovi etnografskih zbirki muzeja Crne Gore. U namjeri da omogući ljubiteljima ovog dijela materijalne kulture crnogorskog naroda da se na jednom mjestu susretnu sa pojedinim komadima oružja koje se koristilo na našoj teritoriji, autor izložbe je pažljivim odabirom prikupio zaista izuzetne primjerke. Prezentovano oružje je hronološki i tipološki klasifikovano, te uz katalogizaciju i stručno obrađenu dokumentaciju izložba dobija posebnu vrijednost.
     Ovo je prva izložba u Crnoj Gori sa tematikom vezanom za hladno oružje čiji evolutivni put pratimo od najranijih vremena, preko srednjeg vijeka kada doseže vrhunac, zatim 18. stoljeća kada neke njegove vrste postaju samo paradne, da bi već pojavom građanskih društava 19. vijeka ono bilo degradirano, a njegovo mjesto ustupljeno vatrenom oražju. Klasifikujući ga hronološki, taj evolutivni put pratimo preko izloženih primjeraka od koplja, helebarde, korzeka, sjekira, preko topuza, buzdovana, pa nadalje do bodeža, noževa, mačeva i na kraju do jatagana i sablji, pri čemu svaka vrsta oružja tipološki ima i svoju podvrstu. Posebno mjesto među izloženim primjercima pripada komadima zaštitnog oružja, koje hronološki prati koplje, buzdovan i najvećim dijelom mačeve, a to su vrste zaštitnog oružja, kaciga i pancir.
     Oružje se u početku izrađivalo od materijala koji je jedino i bio dostupan za tu svrhu. U kasnijim periodima izrađivalo se u radionicama, naručivalo se iz drugih zemalja, a ne rijetko pojedine dijelove oružja su u posebnim radionicama izrađivali majstori određeni za tu vrstu posla. Poznate oružarnice bile su u Kotoru, Risnu, Sandžaku, Prizrenu.
     Na razvoj hladnog oružja su uticali brojni i raznovrsni faktori, kako društveni, tako i funkcionalni. I danas, kada bi ikako bilo moguće zanemariti osnovnu funkciju oružja, imali bismo pred nama prava mala umjetnička djela koja su sa ljubavlju stvarali i dekorisali majstori toga vremena, u zavisnosti od želja i mogućnosti naručilaca, ali i od stilova izrade koji su pristizali izvana.
     Ova izložba je realizovana zahvaljujući predusretljivosti kolega: Pomorskog muzeja Crne Gore iz Kotora, Zavičajnog muzeja iz Bara, Muzeja grada Perasta, Zavičajnog muzeja iz Bijelog Polja, Polimskog muzeja iz Berana, Muzeja kralja Nikole sa Cetinja, kao i predusretljivošću igumana manastira Praskvica, oca Dimitrija.

Strijela

     Strijela sa lukom spada u najstarije oružje. Luk i otrovna strijela bili su glavno oružje kod starih Slovena koji su ga donijeli na Balkansko poluostrvo iz svoje postojbine. Vježbanje sa strijelom se, po pisanim dokumentima, održavalo na prostoru Dubrovnika i okoline. Dolaskom Turaka ovo oružje se još više upotrebljavalo među ratnicima. Strelice su kovane od željeza, a oblik im je zavisio od toga čime su bacane. Luk se izrađivao od željeza, mada češće od drveta i to tisovine, koja se čak izvozila iz naših krajeva (u Francusku) baš za tu namjenu. Strijela se sastoji od jedne tanke drvene šipke sa željeznim šiljkom na jednom i usađenim ptičjim perima na drugom kraju. Takve strijele su se nosile u tobolcima ili zakačene o pojasu. Naša narodna poezija dosta pominje i luk i strijelu, a junake kao vrlo vješte i precizne strijelce. Osim kod ratnika i junaka, ne rijetko strijela se pominje i u opisima zabavnih igara (gađanje jabuke) i narodnim običajima. Medutim, luk i strijelu srijećemo i kao lovački pribor, te ih ne možemo striktno i isključivo vezati za vrstu oružja.

Topuz i buzdovan

     Već u 9. vijeku naša narodna književnost pominje topuz i buzdovan, iako iz tog perioda nema nađenih primjeraka ovog oružja. Topuzi su pravljeni od drveta; na drvenoj dršci je umetana drvena čvornata glava, pa se može reći da su upravo buzdovani sa metalnim glavama nastali od topuza. Na osnovu arheoloških iskopina (npr. Butmir kod Sarajeva -naselje mlađeg kamenog doba) može se pretpostaviti da su prije ovakvih, drvenih topuza, bili u upotrebi kameni, sa šupljom kamenom glavom u koju se umetala drvena šipka. Što se tiče naziva, poznati su još i kao toljage (čomage), toljage drenovače, čomage (kijače) sa sasvim glatkom glavom. Naziv topuz vezuje se za arapsko porijeklo, a buzdovan za persijsko.
     Topuzi su izrađivani i od bronze, glatke glave ili sa pravilno postavljenim uglastim čvorovima, te takav izgledom podsjeća na zvijezdu, a datiraju čak iz bronzanog doba. Najstariji željezni topuzi su svakako oni sa glatkim glavama, a izrađivani su i nepravilnog oblika sa željeznim kvrgama.
     Od običnog topuza, sa glavom nepravilnog oblika, nastao je perni buzdovan. Glava ovih buzdovana sastoji se od usađenih latica koje se nazivaju pera. Izrađivana su od željeza, ponekad posrebrenog, a često i pozlaćenog. Latice-pera su se usađivale na "tulc", a on se usadjivao na "držalje " od drveta, opšivene kožom, izrezbarene ili čak okovane u srebro. Kod nas se sreću manji buzdovani, blago pljosnate glave sa dugmetom na sredini gornjeg dijela. Sa donje strane imaju mali nastavak. Ove buzdovane odlikuje veliki broj реrа, od 14 do 18, debljine 5-10 mm. Njima su slični po izgledu veći buzdovani sa manjim brojem tanjih pera, od 8 do 13. Najveći ovakav buzdovan je težak oko 2,5 kg.
     Osim buzdovana sa zaobljenim perima, kovali su se i sa perima u obliku trokuta, a pretpostavlja se da su turskog porijekla. Poznato je da su se za posebne prilike pravili i ukrasni buzdovani, koji su se nosili kao simboli vlasti, a bili su mnogo manji i lakši od uobičajenih i, naravno, mnogo više dekorisani. Iako dosta opjevani u narodnim pjesmama, rijetki su sačuvani primjerci buzdovana šestopera.
     Osim topuza i buzdovana u upotrebi su bili mlat i salma. Mlat se pominje već u 11. vijeku. Na Zapadu se ne pominje od 16. vijeka, dok se kod nas zadržao do кrаја 19. vijeka. Sastoji se od željezne ili drvene glave okovane čavlima. Glava je pričvršćena metalnim lancem za drvenu dršku. Salma se sastoji od kugle pričvršcene kaišem ili lancem, koji su na drugom kraju podvezani tako da se u tom dijelu može provlačiti ruka.