JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA, NOVEMBAR 2007.
Andrej Nikolaidis
Tekst korišćen iz kataloga koji je izdat povodom održavanja književne večeri.
Fotografije: Montenegrina Team
Veče sa Nikolaidisom
Andrej Nikolaidis rođen je 1974.
godline u Sarajevu. Živi u Ulcinju. Radi kao
novinar Monitora, kolumnista Slobodne
Bosne, Vijesti i komentator Hayat televizije.
Urednik je u izdavačkoj kući Plima. Objavio je
knjige:
- Ogledi o ravnodušnosti (priče), Plima,
Ulcinj,1993.
- Zašto Mira Furlan (roman), Plima,
Ulcinj,1995.
- Katedrala u Sijetlu (priče), Plima,
Ulcinj,1999.
- Oni! (roman), DUKS, Podgorica, 2001.
- Mimesis (roman), Durieux, Zagreb; OKF,
Cetinje, 2003.
- Sin (roman), Durieux, Zagreb; OKF, Cetinje,
2006.
- Balkanska rapsodija (kolumne), Slobodna
Bosna, Sarajevo, 2007.
Andrej Nikolaidis
Njegova djela, fragmentarno ili cjelovito, prevedena su ili se prevode na više jezika: slovenački, češki, njemački, mađarski, engleski i albanski.
Andrej Nikolaidis pripada generaciji književnika koju je terminološki odredio kao postjugoslovensku jedan drugi naš pisac -Balša Brković. Nikolaidisova proza i publicistika neizostavan su dio nove crnogorske književnosti. Pažnju šire čitalačke i kritičke publike skrenuo je na sebe romanom provokativnog tona i naracije koja se graniči sa fikcijSm - Mimezisom. „Ovdje nema govora o društvu u tranziciji. Pripovjedač kaže da se radi o stvarnosti koja ostavlja dojam kao da je na nju prije pet minuta pala atomska
bomba. Potpuno rasulo iznutra sa apsolutnom nepovezanošću sa svijetom izvana mimetizirao je provokativnim tonom i narativnom strukturom koja je na samom rubu fikcije, sa velikom količinom prelijevanja u esej. (...) Nikolaidis pripovijeda sa jakim nabojem libida, kao da nema nikakvih prethodnika, i kao da neće imati nasljednika.(...) Od pamfletizma ga spašava humor, a od jeftinih šala na račun skupih životnih situacija sposobnost da ih smješta u groteskne okvire. Da bi bila dostojna podnošenja, stvarnost se njegovom junaku ukazuje u karikaturalnom obliku, o nadi nema ni govora. Bolji svijet postoji tek kao projekcija ili simulakrum ikoji Nikolaidisovi likovi dosežu kroz rijetke knjige i glazbu - od Tindersticksa, preko Mogwai, do Willa Oldhama. Komunikacijski su svedeni na životinje, brzi seks, gomilu pića i rupe u kojima žive, a te situacije i iz njih proizašle površne odnose Nikolaidis obrađuje anegdotalnošću kavanskog senzibiliteta. (...) Dosta vješto Nikolaidis će ujediniti dijelove koje bismo mogli nazvati političkim, popkulturnim i porodično-historijskim. Sve ovo osiguralo je Mimezisu pristojnu recepciju na cijelom štokavskom govornom području."
RADIO101, (D. Grgić), izvor: www.bhdani.com
Moderator večeri Dragan Radulović
Nikolaidis je autor knjige Mimesis koja na, dosad na ovim prostorima neviđen način, govori o mentalitetu jednog društva utonulog u mrak devedesetih. Riječ je o jednom od najboljih i najhrabrijih knjiga napisanih na ovdašnjim jezicima posljednjih godina.
NOVI LIST, (R. Dragojević), izvor: www.durieux.hr
I posljednji do sada objavljeni
Nikolaidisov roman Sin izazvao je brojne
pozitivne reakcije književne kritike.
"Sin je knjiga koja nije pisana rukavicama na rukama, nego golom šakom u zid. Tako nekako je Nikolaidis uklesao Sina - kao svjedočanstvo o prokletstvu života vođenog bez tračka razumijevanja"
(Dario Grgić), izvor: www.durieux.hr
Sam autor je u intervjuu za Feral Tribune izložio koncept nade u Sinu:
„Budućnost je prostor posljedica, otud i kazne. Tamo nema prostora za nadu, koja u krajnjem i nije drugo nego nada da ćemo izbjeći posljedice, dakle kaznu, nadu koju po definiciji i uporno tamo smještamo. Otud u Sinu smiraj dolazi iz mirenja sa, ne iz nade u. To je tačka u kojoj se u Sinu dodiruju nihilistička i religiozna vizija svijeta: u odbacivanju nade."
O ulozi ironije i retorici zla u istom romanu, Nikolaidis navodi: „(...) Marko Vešović je to sjajno uočio: u carstvu užasa u „Sinu", humor je tu, ironija je tu transcendira. Ironija je spasonosna, jer je ironija vrlo intelektualna forma humora. U nihllističkom svijetu, ironija je Logos. Junak romana je neprekidno ironičan. A kada prestane biti ironičan, onda ironičan postane slijed događaja čiji je on glavni junak.
(Feral Tribune, 28.9.2006.)
"Ulcinj је za mene grad bez Logosa,
kao što je i Crna Gora prostor u kojem ne
vlada Logos. U tom smislu, u smislu
nelagodnosti u prostoru bez Logosa koju i ja
neprekidno osjećam, Sin je moj najličniji
roman. Ja sam doslovce skoro umro pišući ga.
Bilo je noći kada sam doista mislio da ću
umrijeti, i nadam se da se to i osjeti u tekstu.
Zato mi je Sin najdraži od mojih fekstova. Sin
je artikulacija najužasnije misli koju sam
pomislio. One po kojoj umirem kao sveštenik
u Dnevniku seoskog sveštenika. Kао i
sveštenik, umirem u potpunom uvjerenju u Boga, u potpunom miru sa sobom. Kao i sveštenik, posljednjim dahom izgovaram: što god da je sve je milost Božija. I onda: ništa. Onda prije nego izdahnem, u trenutku kada nema više vremena za ispravke, za novu misao ili novu rečenicu, osjećam samo prazninu u koju tonem."
(intervju, Feral Tribune, 28.9.2006)
Nikolaidis je jedinstven po svojoj provokativnosti: on je jedini pisac na južnoslavenskim jezicima koji se po satiričkoj oštrini može usporediti s Austrijancem Thomasom Bernhardom. Ukratko: sve ono što se «ne bi smjelo» napisati, to Nikolaidis napiše, pa još i ponovi.
Globus, (R. Perišić), izvor: www.durieux.hr
"Njegovo ime je već zaslužilo književnu besmrtnost."
Vijenac, (K. Lokotar), izvor: www.durieux.hr
"Obući bilo šta, zašto ne i bijelo laneno odijelo koje visi u hodniku. Izgledat ću, doduše, kao svodnik, ali to je imidž posve рrimjeren za pisca. Jer čimе se pisac bavi, ako ne podvođenjem vlastitog života požudnim čitateljima? Htio ne htio uvijek piše čovjek o sebi, kao što se uvijek, ma šta da radi, bavi samo sobom. Pisati otud znači podvoditi sebe, što je savršena, samodovoljna forma prostitucije, koja u sebi objedinjava i svodnika i kurvu, i marketing i gotov proizvod."
Sin, (Durieux, Zagreb; OKF, Cetinje, 2006, str. 45)
"Sviram u frulu a gubavi prosjaci posrću za mnom uz stepenice којima iz garaže izlazimo u ljetnju noć punu neona ipožude. Muzika iz moje čafobne frule kao šilo se probija kroz grmljavinu orkestara sa kafanskih terasa i dopire do svake starice koju ukućani truju dok kuju planove za podjelu bogatstva koje će iza nje ostati; svakog djeteta koje će mајка zadaviti u prigradskoj bаrасi i baciti u potok pun plastičnih kesa i starih kišobrana; svake djevojke koja, zaražena AIDS-оm, u svojoj sobi drhti pred trenutkom kada će ljudi koje poznaje saznati za njenu bolest; svakog silovanog dječaka; svakog alkoholičara, koji u podrumu zgrade u kojoj još žive njegova razvedena žena i njegova djeca кoја su ga se odrekla, skapava od ciroze jetre; svakog samoubice koji s omčom oko vrata stoji na klimavoj stolici, - moja muzika kao ruka koja budi stiže do svih tuberkoloznih, slijepih, gluvih, paraplegičnih, svih gubavih."
Sin, (Durieux, Zagreb; OKF, Cetinje, 2006, str. 101-102)
