04.03.2011.

JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA

Doc. dr. Miodarka Tepavčević
          O JEZIKU
STEFANA M. LJUBIŠE

       JU "Muzeji, galerija i biblioteka" Budva organizovala je program posvećen Stefanu M. Ljubiši, a povodom obilježavanja dana piščevog rođenja. Ovogodišnji program obuhvatio je tumačenje Ljubišinog djela kroz predavanje doktora lingvističkih nauka Miodarke Tepavčević o nekim aspektima Ljubišinog jezika.

Miodarka Tepavčević

       Miodarka Tepavčević je rođena u Nikšiću 1972. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 1996. godine završila je studije srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Na istom fakultetu 2001. stiče zvanje magistra lingvištičkih nauka odbranivši magistarsku tezu „Jezička sredstva obezličavanja i uopštavanja u djelu Petra II Petrovića Njegoša", a godine 2007. zvanje doktora lingvističkih nauka, s doktorskom tezom „Jezik Stefana Mitrova Ljubiše".

       Univerzitetsku karijeru počinje 1998. godine kao saradnik na Studijskom programu za srpski jezik i književnost (Filozofski fakultet, Nikšić), da bi potom bila izabrana za asistenta za lingvističku grupu predmeta, a od 2009. godine u zvanju docenta doktora izvodi nastavu za više predmeta na raznim studijskim grupama.

       Miodarka Tepavčević je objavila dvadesetak naučnih radova u naučnim i stručnim časopisima i učestvovala na desetak naučnih skupova i nekoliko projekata. U okviru programa „Korak po korak", a pod pokroviteljstvom Instituta za otvoreno društvo, Childreris Resources International -Washington i Open Society Institute - New York, učestvovala u projektu za visokoškolske učitelje na temu „Conducting classroom research", odrzanom u Sloveniji oktobra 2000. godine. Učestvovala je u prikupljanju i sredivanju građe za „Bibliografije rasprava i dela iz indoevropske filologije i opšte lingvistike" koja su izašla u Crnoj Gori za period od 1997. do 2005. U saradnji sa CANU učestvovala je u projektima „Proučavanje pisanog jezičkog izraza u Crnoj Gori" i „Lingvistička ispitivanja"; a u saradnji sa Ministarstvom prosvjete i nauke - Sektor za nauku i Univerzitet učestvovala u projektu „Proučavanje crnogorskog pisanog književno-jezičkog izraza druge polovine 19. vijeka". Član je Centra mladih naučnika u sastavu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

       Miodarka Tepavčević je autor monografije „jezik Stefana Mitrova Ljubiše" koju je štampala CANU2010. godine.

       Stefan Mitrov Ljubiša (Budva, 1822 - Beč, 1878).
  
       Stefan Mitrov Ljubiša, rođen u budvanskom Starom gradu, svojim političkim djelovanjem a posebno književnim opusom, prevazišao je granice ovog grada i obezbijedio sebi značajno mjesto u književnosti i istoriji Crne Gore.

       Ljubiša je bio skromnog školskog obrazovanja (završio je tri razreda osnovne škole) ali zadvljujućeg samoobrazovanja. Od 1834. kada je počeo kao pripravnik do 1870. u Općini budvanskoj Ljubiša je obavljao razne dužnost, a najviše se zadržao na mjestu sekretara opštine.

       U Ljubišino doba Budva i Paštrovići, kao dio Boke, bili su najjužniji dio Dalmacije, veoma siromašne i nerazvijene austrijske pokrajine, gdje je i dalje službeni jezik bio italijanski. Temelji Ljubišine politicke borbe bili su: borba za ravnopravnost jezika, za uvođenje narodnog jezika u škole, administraciju i sudstvo, ravnopravnost vjeroispovjesti i ekonomski razvoj i prosperitet Boke i Dalmacije. Bio je član Narodne stranke. Od 1861. kada je izabran za poslanika bokeljskih opština u Dalmatinskom saboru, a od strane Sabora i za predstavnika u Carevinskom vijeću u Beču, pa do smrti trajala je njegova parlamentarna karijera s brojnim zaslugama za ostvarenje boljeg položaja Bokelja. Godine 1870. izabran je za predsjednika Dalmatinskog sabora. Još kao mladić je pokazivao afinitet prema književnosti. Puno je čitao kako na srpskohrvatskom tako i italijanskom. Čitao je djela Vuka Karadžića, oduševljavao se Njegošem, i oni su najviše uticali na njegov književni rad. Od italijanskih pisaca koje je čitao u originalu, posebno je cijenio Manconija. Kao pisac, prvo se okušao u publicistici koja je tijesno povezana sa njegovim politickim radom, i kojom će se baviti sve do svoje smrti. Objavljivao je članke, rasprave, polemike gdje je iznosio svoje političke stavove i analizirao politička, ekonomska i kulturna pitanja. Prvi Ljubišin rad bio ]e istorijsko-etnografski spis „Opštestvo Paštrovsko u okružju Kotorskom''(1845).

       Oktobra 1851. godine napisao je nekrolog Sjeni Petra Petrovića II Vladike Crnogorskoga i spisatelja slavenskoga, koji je objavljen u Arhivu za povjesnicu jugoslavensku u Zagrebu, 1852. Bavio se prevođenjem italijanskih pisaca.

       Objavio je prevode odlomka nekoliko Ariostovih satira, Horacijevih „Oda" kao i dijela Danteove „Božanstvene komedije". Prevod Salustijeve „Sazakletve Katiline" ostao je u rukopisu.
Godine 1866. objavio je svoje jedino poetsko djelo, epsku pjesmu u desetercu, „Boj na Visu".
Konačno, ono čime je žaslužio mjesto klasika crnogorske književnosti su pripovjedačke zbirke „Pripovjesti crnogorske i primorske" i „Pričanja Vuka Dojčevića", koje je napisao u zadnjoj deceniji svoga života.
Objavljivanje pripovjesti u početku je bilo pojedinačno. Tako je 1868. prva objavljena pripovjest „Šćepan Mali kako o njemu narod povijeda". Potom su slijedile: „Prodaja Patrijare Brkića" i „Kanjoš Macedonović" (1870), „Skočiđevojka" i „Sud dobrih ljudi" (1873), a 1874. „Pop Andrović novi Obilić". Godine 1875. prvi put su štampane u okviru zbirke. Nakon toga objavljene su preostale tri pripovjesti: „Prokleti kam", „Krađa i prekrada zvona" i „Gorde, ili kako Crnogorka ljubi". Od 1877. godine počinju da se štampaju „Pričanja Vuka Dojčevića" u nastavcima, da bi posihumno objavljena tri nastavka zaključno sa XXXVII. Stefan Mitrov Ljubiša je umro u Beču 11. novembra 1878. godine.

       Doktor lingvističkih nauka Miodarka Tepavčević je govorila o aspektima Ljubišinog jezika, naglašavajući da je taj segment u dosadašnjem periodu veoma malo stručno obrađen. Po ocjeni Miodarke Tepavčević, sva dosadašnja proučavanja vezana za Ljubišin jezik su fragmentarna i ne može se govoriti o cjelovitoj stručnoj analizi. Kroz analizu Ljubišinog života i rada, na veoma jasan i za posjetioce veoma zanimljiv i prihvatljiv način, Miodarka Tepavčević je objasnila osnovne karakteristike Ljubišinog jezika.

       Iz opširne analize Miodarke Tepavčević izdvajamo pojedine djelove o Ljubišinom jeziku:

"-Ljubišin jezik strog, reljefan, tvorački, izbrušen, sam sobom umjetničko djelo, koje on nosi sa sobom ma gdje se nalazio, zametnuo je klicu u Paštrovićima. Taj i takav jezik koji je sam sobom istorija, omogućava da se vratimo u neke druge vremenske dimenzije, u druge svjetove i sudbine u strujanje crnogorskog duhovnog krvotoka sa jedne strane, ali istovremeno privlači nekom posebnom tajnom koja ima lingvističku vrijednost sa druge strane.

-Jezik Stefana Mitrova Ljubiše nije slučajno ili bez razloga nazvan riznicom duhovnog blaga.

-Ljubiša je bio vrsni poznavalac i života i jezika i ljudi crnogorskog primorja svog vremena ali i šire.

-Ljubiša je pisao najljepše stranice svoga naroda i vremena čistim, jasnim narodnim jezikom.

-Ako je ponekad među jugoslovenskim kritičarima bilo sporova o literarnim vrijednostima literarnog stvaralaštva, njegov jezik nikada nije izazivao sporove i sumnje.

-Njegov jezik u toku minulih godina izaziva jedinstveno divljenje književnih kritičara.

-Stefan M. Ljubiša kao vrsni poznavalac jezka, života, običaja, crnogorskog narodnog duha, tradicije, istorije ljudi crnogorskog primorja svoga vremena, ostavio nam je dosta jezičkog materijala koji je oduvijek privlačio pažnju i interesovanje.

-Između književnih i dijalekatskih oblika, Ljubiša je često posezao za ovim drugim oblicima, nastojeći da što vjernije predstavi bogastvo narodnog govora, prije svega govora Paštrovića.

-U Bečkom parlamentu, govorio je jezikom svog naroda, čime je praktično uveo ravnopravnost jezika u Zakonodavnoj skupštini i on je bio prvi koji je govor održao na maternjem jeziku.

-Na osnovu postojećih rukopisa vidi se da je Ljubiša koristio i staru i novu grafiju i ćirilicu i latinicu.

-Ljubišin jezik prožet je vukovskim duhom, njegova sadržina uzeta je iz crnogorske narodne istorije i tradicije.

-Izvoran narodni jezik bio je pokazatelj izvorne narodne misli.

-Autentičan narodni jezik je onaj kojem se on u mladosti učio neiscrpnom bogastvu narodnih izražaja i pučkom krasnorječju.

-Ono što je u Ljubišinom jeziku osobeno i originalno jeste raznovrsno leksičko bogastvo.

-Primjese stranih uticaja u Ljubišinom jeziku izražene su u onoj mjeri koliko su te riječi bile prisutne u narodnom govoru."