JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA

05.08.2011.

IZLOŽBA CRTEŽA
VIDAKA RADMILOVIĆA

      U Modernoj galeriji u Starom gradu, u petak 05. avgusta otvorena je izložba crteža Vidaka Radmilovića. Izložbu je otvorio slikar Đorđije Bato Boljević. Vidak Radmilović se predstavio sa dvadesetak crteža velikog formata u tehnici ugljen
na papiru.

       Vidak Radmilović rođen je 1978.godine u Podgorici. Diplomirao je na FLU na Cetinju, smjer grafika u klasi profesorke Anke Burić. Završio specijalističke studije na FLU Beograd kod profesora Velizara Krstića. Izlagao na više samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu.

Samostalne izložbe:

Galerija ,Art" trg od kina, Kotor, 2006. god.
Galerija „Art", Sveti Stefan, 2006. god.
Kulturni centar Šabac, Šabac 2007. god.
Galerija ,Arte", Bijeljina, 2008. god.
Muzej i galerija „Buća-Luković", Tivat, 2008. god.
Galerija ,Art" u okviru DEUS-a, Podgorica, 2008. god.
Blues bar, Podgorica 2010. god.
Galerija „Haos", Beograd 2010.
Muzej grada Perasta, Perast 2010.

       Nena Daković, istoričar umjetnosti na sljedeći način opisuje crteže Vidaka Radmilovića: "Crteži Vidaka Radmilovića se nalaze na granici između apstraktnog, nečitljivog i figuralnog, prikazivačkog diskursa. Čitljivost nečitljivost njegovih crteža zavisi od  toga da li oni stoje samostalno ili su deo poliptiha. Iako izgleda da je crtež svesno kontrolisani koncept, on to ipak nije, jer ga na nekim mestima narušava nesvesno povučena linija koja remeti prvobitno
jasno zamišljenu formu. Izlomljena forma crteža asocira na prvi pogled na karakteristične kubističke forme koje su predstavljale jednu od mnogih likovnih obrada ženskog  tela.”

       U katalogu koji je izdat povodom ove izložbe naveden je tekst Stefana Wagnera u kojem on opisuje umjetničko stvaralaštvo Vidaka Radmilovića.

       "Pogled pada kroz mali prozor prema meni: pred očima se pruža (prostire) betonirana pista sa crnim zrelim tragovima. Momenat kasnije počinju da se trzaju spoljašnje stvari. Nastaje lagana promjena tjelesnog osjećaja. Turbine ubrzavaju energično dalje- odjednom se postaje svjesno forme tijela, forme koja svakodnevno prati. Doduše, jedna svakodnevna scena, koja ipak nekom iznenada objavljuje ranjivost vlastitog tijela.

       Crnogorski umjetnik Vidak Radmilović pomjera upravo ovaj momenat fizičke krhkosti u središte svog crtačkog stvaranja. Kao centralni momenat, pri tom mu služi klasični akt žene, čije forme on pokušava da rasplete (razriješi, odgonetne) u neprekidnom procesu. Njegova prikazivanja ženskog tijela nemaju ipak za cilj da iznova ožive dobropoznati esteticizam koji se tako rado povezuje sa idealima prefinjenog ukusa.

       Naprotiv, u svojim djelima on razrađuje postavljanje pitanja o konstrukciji tjelesnosti.
       Ovo postaje naročito jasno na vođenju linije sa kojim umjetnik razgraničava žensku figuru naspram pozadine. Posmatraju li se ove linije nešto tačnije saznaje se da one ni u kom slučaju nijesu homogene vrste. Naprotiv, linije ukazuju na razllčite stepene širenja koji kod rastućih debljina ponovo postaju transparentni. Upotrebom pisaljki od uglja uspijeva mu da ne stvori nikakve jasno razgraničene slike. Linije ne služe samo za odvajanje ženskih tijela od pozadine, nego, naprotiv i same postaju objekat posmatranja.

       Dok neki Radmilovićevi radovi jasno pomjeraju žensko tijelo u prednji plan slike, drugi, naprotiv pokušavaju da podvuku isto ovo odvajanje figure i pozadine. Poslednjim načinom rada slika gubi na dubini što vodi ka nerazlikovanju onog iza i onog ispred. Žensko tijelo u njegovoj figuraciji transformiše se do površi, koja sada više dejstvuje grafički. Ovaj crtački postupak bi se mogao označiti kao apstrahujuća postavka. Doduše, umjetnik smanjuje kompleksne površine i izoblikovanja ženskih tijela na male linije, ipak, on pri tom ne traži puku redukciju objekata, kako se to poznaje iz apstrakcije.

       Naprotiv, njegova prikazivanja tematizuju fizis mogućih tendencija razrješenja (odgonetanja).

       Radmilović svojim radovima ne daje nikakve naslove, i time uzmiče zahtjevu publike da iznese neki pravac interpretacije. Ovo vjerovatno na prvi pogled izgleda kao strategija odbijanja, koja želi da sebi odrekne svaku semantiku. Ipak, upravo ova nepredvidljivost je veoma važna na jezičkoj ravni, koja se ogleda u miješanju signifikata i signifikanta, predmeta i njegove glasove forme. Tako umjetnik, takođe, smjera na jednu jezičku ravan, na konstrukciju ili dekonstrukciju predmeta - ili tijela - koju on upražnjava crtački sa figurativnim razrješenjima na površi slike.

       Time on u jednom širem smislu zahteva i pitanje polne konstrukcije koje ide s one strane značenjskih i crtačkih prikazivanja i smjera na performativne aspekte konstitucije nekog tijela. Radmilovićevi crteži se onda zaisa mogu označiti kao performativni kada oni, po Džudit Batler, obnavljaju postavku, gestove ženskog ponašanja, koja ponovo staju u društvenoj praksi vježbanja. Umjetnik, dakle, time podvlači, kako je na početku spomenuto, ideale prefinjenog ukusa jedne tradirane slike žene, pri čemu je on stavlja otvoreno.
Dakle, kao suštinska oznaka umjetničkog rada Vidaka Radmilovića da se formulisati crtačka igra u međustadijumima, u kojoj se posmatrajućem pokazuje tijelo kao konstrukcija. Ovim postupkom on vraća publiku nazad na samu sebe i dovodi joj pred oči takoreći vlastitu tjelesnu upitnost, koja svakodnevno tako često dospijeva u zaborav."