SADRŽAJ PO
OBLASTIMA
Književni programi
Likovni programi
Scenska umjetnost
Muzički programi
Arhivska i bibliotečka građa, studije, knjige...
Organizacije, institucije, društva
Manifestacije, festivali
Portreti
Muzejske izložbe
Galerije, foto reportaže, video zapisi


 
| Naslovna | O projektu | Saradnički program | Linkovi | Kontakt |

 

 

 

JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA

 

Promocija knjige:

Katarina Bigović
"CALIGAT IN SOLE"

S one strane svjetlosti...

 

       U zgradi Akademije znanja 23. 11. 2010. godine, održana je promocija knjige "Caligat in sole", autorke Katarine Bigović. Učestvovali su Milica Đukić, profesorica književnosti i jezika, Aleksandra Vuković, voditeljka "Teksture" na TV Montena i autorka Katarina Bigović.



Sa promocije knjige


Katarina Bigović
Katarina Bigović


        Svoja zapažanja o knjizi Katarine Bigović, prvo je prisutnima prenijela Milica Đukić, profesorica književnosti i jezika. Milica Đukić kaže da se opredijelila da govori o lirskom doživljaju Krunoslavinog života, koji se uklapa u lirsko tkivo ovog romana, čije se pojedine dionice mogu čitati kao pjesme.

       Krunoslava je vaspitavana da bude nesrećna. Učena je tome od kad je postala svjesna, a vjerovatno i prije toga. Od rođenja obilježena smrću. Iako opterećena teškom krunom, trčala je u potrazi za svojim kraljevstvom. Prebirala je po prošlosti, gubila se u sadašnjosti, ne vjerujući u mogućnost dobrog ishoda. Imaginacija je njen izvor sreće.


Milica Đukić
Milica Đukić


       Aleksandra Vuković je na početku obraćanja skrenula pažnju na sam naslov romana. Roman se zove na latinskom, ali je njegovo značenje kompletno na našem. Tu se mogu prepoznati sve naše osobenosti, naše slike prošlosti, jer kvalifikativ caligat in sole znači slijep kod očiju ili doslovce slijep na suncu.

       Po riječima Aleksandre Vuković ovo je roman pomjerenosti. Ona kaže da roman počinje muškim crnogorskim principom, tom muškošću koja je uvijek bila tako snažna u Crnoj Gori, koja natkriljuje sve žensko i sve ženske pokušaje. Čitajući dolazite do Nemanjićke priče, odnosno sage i roman se završava njome, ali završava u jednom srčanom izmirenju, opozivu čak u jednoj toplini srca da se svi izmirimo. Lajtmotiv ovog romana ustvari jeste dvoje u jednom, da uvijek moramo tragati za tom svojom polovinom bilo da je to nacionalna polovina ili polovina našeg bića romantična polovina i sl.

       Ono što je jako značajno u ovom romanu je citatnost, kao posmodernistički manir. Vrlo je važan izbor citata i kako kaže Aleksandra Vuković na osnovu toga: "Ja sam uspjela da kroz taj izbor citata i navode u fusnotama, zaključim đe će ići njeno pero, kojim smjerom će se kratati".


Aleksandra Vuković
Aleksandra Vuković


       Nakon dosta obimne analize romana Caligat in sole od učesnica promocije Milice Đukić i Aleksandre Vuković, autorka Katarina Bigović je pročitala odlomak iz romana i odgovarala na pitanja posjetilaca.



       U afišu koji je štampan povodom promocije romana, navedena je kritika Olge Vojičić-Komatina, profesorice na Odsjeku za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost u Nikšiću. Kritiku profesorice Vojičić-Komatina, povodom izlaska iz štampe prvog romana Katarine Bigović prenosimo integralno.

       "Caligat in sole - s one strane svjetlosti" (KZ "Mirko Banjević", Nikšić, 2010) je njen prvi roman. lako će percepcija ovog romana u okviru književne kritike tek uslijediti, njegov značaj svakako podstiče činjenica da se u Crnoj Gori nevelik broj spisateljica bavi ovim žanrom, što je slučaj i sa dosadašnjom crnogorskom književnom tradicijom.

       Platonov citat na početku romana snažno motivno određuje djelo i drži ga konzistentnim: "Prvobitan život ljudi bješe, istodobno, u liku muškarca i žene, u obliku androgina. Pošto su u tom stanju ljudi bili odveć silni, i snagom, i silom, naumjevši i na bogove nasrnuti, Zevs rasječe svakog od njih upola i razbaca polovice njegove svuda po svijetu... prinudivši ih da vječno ištu jedna drugu... (radi uspostavljanja njihove pređašnje punoće i moći." Potraga za jednošću jeste tema romana, a uspostavlja se kroz retrospektivno dat slijed događaja, odnos junakinje romana i njene bake. Doslovni prevod sentence u naslovu romana (slijep na suncu, iliti slijep kod očiju) simbolizuje junakinjinu zaslijepljenost ljubavlju. Paraleno, ova sentenca metaforizuje junakinjin duhovni talenat, "imaginarno sljepilo", pod čijim nevidljivim štitom Krunoslava kreće u potragu za krunom u korijenu svog imena - "imaginarnom krunom imaginarnog kraljevstva".

       "Pokušati romaneskni prvijenac Katarine Bigović prisajediniti samo jednoj genološkoj strukturiranosti, automatski bi bio pogrešan korak, јеr "Caligat in sole" ima gust krvotok frekventnog tipološkog sinkretizma. U uvertirnom uputstvu potpisanom pod imenom-mati Evgenija- daje se prolegomenski i anticipatorski obrazac za razumijevanje naratološke situiranosti ovog djela. U toj motivski inicijalnoj verbalno-virtuelnoj igri, umetnuta naratorka Krunoslava, govori: „ U želji da ne podlegnem njenim čarima (i upadnem u zamku svođenja različitosti na jedan isti izvor, a po principu identiteta), ja ću se pozvati na načelo poetica licentia i specijalno za ovu priliku ad hoc kreirati novi logički princip: princip uključenja trećeg. Shodno tome, moj slobodni prevod glasi: imaginarno sljepilo. "Kroz dopunsko objašnjenje asocijativne nosivosti naslovne sintagmatike romana, skreće se pažnja i na akumulaciju elemenata prepletenih žanrova i može se slobodno zaključiti da su u pitanju žanrovske forme date u obgrljenoj konstrukciji. Autorka kao da je slijedila Štajgerovu tvrdnju po kojoj ljudska psihoiogija i književno djelo funkcionišu po istom tripartitnom relativitetu - epskog, lirskog i dramskog bitka. Dakle, antropološko-fenomenološku interpretaciju romana "Caligat in sole" sačinjavaju: epski princip kao dominantna, ali posve oneobičena literarnost, zatim dramska struja koja do epiloške granice drži u neizvjesnosti svakog recipijenta koji krene da tumači i doživljava ovo enigmatsko semantičko klupko, i naposljetku, ističemo lirski činilac koji usred navedenog espko-dramskog sprega, obezbjeđuje egzistenciju kontinuiranog samispoljavanja.

       Postmodernistički koncipirana fokalizacija pretpostavlja naratora koji nosi agon istovremeno i prema sebi i prema svijetu, a do dezautomatizacije tekstovnog tkiva dolazi usljed naglašeno lirskog narativnog modusa koji nameće i samom adresatu formiranje stavova proisteklih iz subjektivne perspektive personalnog medija. To što je svaka predmetnost doživljena kroz emocionalnu eksprersiju protagonistkinje Krunoslave, sa izuzetkom epistolarnih fragmenata u kojima preimućstvo kazivačke pozicije dobija Krunoslavina majka Sunčica, adresatu zapravo pruža svjedočanstvo o jednom autoritativnom subjektivitetu sa napregnutom intelektualnom intencijom. Čitav svijet je viđen Krunoslavinim očima i doživljen njenom taktilnošću i osebujnim akustičko-vizuelnim refleksima, a pošto se ona daje kao biće obdareno intuitivnom prozorljivošću, to i cjelokupna saga arbitrira između realne i imaginame hronotopičnosti - tj.- međujavja i međusnovja. Nadrealna vizija fabule, katkada onirički manifestovana, daje poseban karakter i samom lirskom diskursu. Naime, dok za većinu romana lirske profilacije važi pravilno meditativne kontemplacije, ova struktura to odlučno odbija. Eklektički povezujući sve niti koje fabularnoj anatomiji daju ponešto od osobina svakog roda, autorka kao da je odlučila napraviti polemičku dekonstrukciju viđenog i očekivanog te je svim konstatacijama poetski intoniranim, dala mogućnost repličke deikse sa sobom samima. Tako i sami sintaktički niz nastao kao verbalna proizvoljnost junaka, orkestrira kao jezgro neprestanih kontrapunktirajućih previranja. Tačnije, gotovo sve rečenice koje su i grafički nezavisne jedna od druge, dokazi su i posljedice junakinjinih bipolarnih rastakanja.

       Homodijegetičko pripovijedanje prisutno u ovom romanu podrazumijeva akcentovano planiranje samoizdiferenciranog individualnog niza, te kao takva funkcionalnost, homodijegezis ulogu glavnog i odgovornog pričaoca, u ovom slučaju poklanja samo jednoj protagonistkinji. Lirska naracija ima slobodu fantastičnih refleksija, mitologiziranih predstava, asocijativnih poentiranja, kao i anticipiranja nadolazećih događaja i uz to, slobodu rekonstruisanja svega što se desilo u prošlosti. Takvo semantičko bogatstvo vezuje se za Krunoslavu čija naracija, jednako kao i njena misaonost, nikada ne ide linearno, već neurastentično i žučno zbog ambicije da kroz uporedivost sinhrono-dijahronijske skale, objasni emocionalnu, idejno-filozofsku, psihološku pa i biološku genezu svih postupanja i doživljavanja. Prateći Krunoslavu nameće nam se slika postmoderne Alise u zemlji čuda koja živi na obzorju vilinskog svetilišta babe Vidne i s tog čudnovatog vidikovca, plete svoj još čudnovatiji i nestvarniji idejno-vrijednosni stav, inspirisanim babinim matrijarhatskim životnim ustoličenjima. Tek kada sazna razočaravajuću istinu o svom porijeklu, shvatiće i da se njena pastoralno-poetska arhitektonika raspada, ali ni tada neće moći da vidi svijet stvarnim očima, već samo svojim imaginarnim sljepilom. Na jednom mjestu će reći: "Kod mene je to najprije krenulo zamišljanjem stvari i događaja kojih nije bilo, ja bih ih kreirala u svojoj mašti tako snažno i živo (predviđena, valjda, podsvjesnom željom da ih nekako promijenim, željom koja je bila i od života jača), da na kraju ne bih umjela da podvučem jasnu granicu između njih i realnosti. Toliko su bili stvarni, kao zaista proživljeni.

       Tek mnogo kasnije, doći će do obrnutog redosljeda. Onda, kada se budem uživjela u svoj fiktivni svijet do te mjere, da ću pred onim što mi se stvarno bude dešavalo, svjesno zatvarati oči, uspijevajući da ubijedim sebe da sam i to umislila."

       Uklapajući se u tokove postmoderne fabule biblioteke, Katarina Bigović je, u cilju indirektne metatekstualne komunikacije, uspjela ostvariti specifičnu citatnost koja nema pretenziju katalogizacije i iluzije pripovijedanja kao kod Danila Kiša, niti je data u svrhu autoreferencijalnosti, prilične Jevremu Brkoviću. Pokazivani iluminativni tip citatnosti pretenduje na autorovo iskustvo i teži da sam sebe iluminira bez dopunske citatske motivisanosti. Intertekstualnost data kao dijalogičnost tekstova, ovdje nikada nije toliko naglašena da tuđi tekst može fundamentalno urušiti predmet autorove zbilje, naprotiv, data je kao lirski agens koji popunjava svaku epski sačinjenu pukotinu, a katkada ima i svrsishodnost introspektivnog upotpunjavanja junaka. Citatnost nije jenjavala ni u interpoliranom poglavlju u kojem je umetnuti kazivač Sunčica i suštinski, digresivni ekskurzi u formi Njegoševih, Andrićevih, Crnjaskovih, Kišovih, Kjerkegorovih, Ničeovih, biblijskih i drugih citata, samo su plodotvorni odgovori pretpostavljenog hipersenzibiliteta.

       Na koncu, ostaje mi zadatak i čast, najava nastavka ovog romana koji će nositi isti naslov, samo sa podnaslovom "S one strane tame" u kojem će radnja biti vraćena vijek unazad, sa muškim akterom- Krunoslavinim djedom koji bježi od krvne osvete i dolazi do londonskih dokova. Očekuje nas opet lirska transverzala izukrštana brojnim transgresijama, pitanjima i slutnjama, ali i mnoštvo drugih iznenađenja."