JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA

Izložba slika:
DARKA MANDIĆA

       U Modernoj galeriji u Budvi, 22.11.2010.god. otvorena je izložba akademskog slikara Darka Mandića.

       Darko Mandić je rođen 1965. god. u Sremskoj Mitrovici (Srbija). Završlo Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju odsjek siikarstvo, u klasi profesora Smail Karaila. Imao je više samostalnih i kolektivnih izložbi u zemiji i inostranstvu. Živi i stvara u Budvi.

       U katalogu koji je izdat povodom otvaranja ove izložbe, Lucija Jelušić Đurašković, istoričar umjetnosti, za slikarstvo Darka Mandića kaže:

       "Umjetničko djelo Darka Mandića se ne povinuje formalnim vladajućim slikarskim pravcima, ono uvijek, po pravilu, ostaje samosvojno kao što se i njegova ličnost konstantno otima izbjegavajući bilo kakva uklapanja u unaprijed data pravila. Kako pokazuje i najnovija izložba ovog umjetnika, njegova likovna poetika slijedi nekoliko naizgled različitih pristupa. Ipak, najuočljiviji je jedan zajednički čulni kvalitet, kvalitet kojim, najčešće postiže izražajnost svojih slika koje bude i podstiču najtananija Čovjekova čuvstva. Pred tom čudesno prozračnom čarolijom igre formi skoro da se osjećamo pomjereni, udaijeni u neko "drugo" značenje, prostor u prostoru, u metafiziku prihvatanja, postavljajući sebi ona najznačajnija ontološka pitanja, pitanja o smislu, rađanju, postojanju, prolaznosti, nastajanju-nestajanju, vremenu, tajni smrti, odsjaju, sjenama, svjetlosti...

       Mandićev likovni jezik nam se otkriva kroz umjetnički izraz koji podrazumijeva preobražaj od, uslovno rečeno, slučajnog, do onoga što kao probuđeni instikt rađa ideju, potrebu za smislom i dubinski izazov ka otkrivanju i definisanju arhetipskih izvora. Njegov osobeno vizuelno pročišćen duh se ogleda u težnji ka spajanju apstraktnih i figurativnih vizija krećući se od amorfnosti do uobličenja, ka sve većem, čak hiperrealističnom, kondezovanju i određenju oblika uz pojačano prisustvo istaknutih raspona valerskog toniranja struktura materije i prostora kojim dočarava magičnu, metafizičku atmosferu nečeg neobjašnjivog, neuhvatljivog, skrivenog u tajni bivstvovanja. Nečeg što spaja nivoe duhovnog, emotivnog, mentalnog i fizičkog kroz konstantnu igru prostora u vremenu, ili vremena u prostoru. Osluškujući svoj unutarnji glas, Mandić se rijetko do kraja prepušta apstrakciji, jer u figuri i figuralnim kompozicijama, potencirajući, prevazilazeći ili nadograđujući realno, pronalazi najviše mogućnosti za jedinstvenu sopstvenu interpretaciju u kojoj je na suptilan način iskazana oda obliku stvorenom Božanskim energijama prapočetka, predajući mu se i u mašti i snovima iskreno fascinaciniran iskonskim izvorom našeg sveukupnog postojanja. Mandićev predmetni svijet se tematski najčešće vezuje za mrtvu prirodu, figuralnu kompoziciju, pejzaž i akt koje konstantno vizuelno razrađuje, materijalizuje i dematerijalizuje nekom posebnom oniričnom atmosferom ostvarujući preko realiteta stvarno postojećeg, jedan novi onostrani svijet, svijet zagonetki i tajni, svijet asocijacija i pulsirajućih energetskih zračenja... Svijet kroz koji provijava specifični nostalgični idealizam dajući slici posebnu i osobenu toplinu. On kao da teži da upravo u tom svijetu, svijetu prepunom arhetipskih simbola (školjka, ruža, kamen, korjen, brod, žena...), u svijetu koji nas okružuje, u običnom otkrije neobično, u prizemnom uzvišeno, da u onome što svakodnevno opaža otkrije opšteljudsko. U njemu nailazimo na problem odnosa: čovijek- svijet, fenomenološkog-psihološkog, te objektivnog-subjektivnog viđenja koji ukazuje n а Mandićev stav u kome egzistencija ustupa pred esencijom u razotkrivanju čovjekovog položaja u prostoru i vremenu. U skladu sa ovim on pokatkad dijeljenjem i izdvajanjem, geometrizijom, postavlja sliku u slici pokušavajući da skine sa nje same njen tajni veo, da bi ukazao da se ispod opet pojavljuje slika, ali iz nekog drugog paralelnog svijeta, drugog poretka, onog "iza" kauzaliteta realnosti.

       Krajnje suptilno osjećanje materije, prostora i atmosfere, oplemenjen i sveden siže, kao i uravnotežen odnos između plastičnosti i kolorističke zvučnosti osnova su Mandićevog izraza iz kojeg isijavaju prirodnost, neusiljenost i lirska poetičnost. Njegova slika, po pravilu, sadrži bogat koloristički dijapazon, od blago kontrastnih tamnijih tonova do svjetlih i neobično prozračnih fluidnih površina koje pokatkad dosežu istančano sjajni svjetlosni efekat. Kao virtuozni majstor boje, on njome crta, suvereno vlada, usklađujući ritam kompozicije sa prostorom, ostvarujući specifičnu atmosferu koja kao živa materija zrači iz njegovih slika. Utopljena u stišani kolorit, linija je oslobođena da eksperimentiše, da gradi, da kroz znalačku valersku izdiferenciranost prenese odzvuk trenutnog stanja duha kojim dominira svjesno saznanjeo egzistencijanoj prolaznosti.

       Rijetkom maštovitošću i inspirativnom snagom, Darko Mandić uzdiže umjetničku slobodu u nepregledne visine duhovnih prostranstava, autentičnim likovnim jezikom razotkrivajući podsvjesne, arhetipske, davno usnule vizije, ili, pak, likovnošću koja zrači, istovremeno, i toplinom i tugom, nekom suzdržanom patnjom u čežnji za izgubljenim rajem, preplavljenim ljubavlju, u traganju za ljepotom koja, kako je isticao veliki Dostojevski, "jedina može spasiti svijet". Otkrivajući ovo djelo čini se kao da otkrivamo samu suštinu umjetničkog stvaranja. Onu tajnu koja je, ponovo kao tajna, predata samo izabranima".