JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA

09.03.2009.
Promocija knjige eseja
Mirka Kovača
PISANJE ILI NOSTALGIJA

 

       U Modernoj galeriji u Starom gradu održana je promocija knjige eseja Mirka Kovača "Pisanje ili nostalgija". Učestvovali su: Jovan Nikolaidis, Dragan Radulović i Andrej Nikolaidis.

       Knjigu eseja "Pisanje ili nostalgija" objavila je izdavačka kuća "Plima" iz Ulcinja. Direktor izdavačke kuće "Plima" Jovan Nikolaidis ističe za Kovača da je najveći živi pisac četiri oblika jednog jezika na ex-YU prostorima. Knjiga je trebala da bude izdata na bazi dogovora između tri izdavačke kuće "Fraktura" iz Zagreba koja je eksluzivni izdavač Mirka Kovača, izdavačke kuće iz Novog Sada i "Plime" iz Ulcinja. Kako su izdavači iz Novog Sada raskinuli ugovor sa Mirkom Kovačem, došlo je do toga da "Plima" objavi ovo izdanje. Nikolaidis je u nastavku govorio o fenomenu indetiteta Mirka Kovača i kaže da danas mnogi pokušavaju da ga "prisvoje". Mirko Kovač nije prihvatao to svrstavanje, zapravo on je evropski pisac pa onda i svih nas.

Jovan Nikolaidis

Andrej Nikolaidis kaže da u knjizi eseja Kovačev stil je besprekoran, a njegova nostalgija nije ni malo slatkasta već prije grka. Naši su pisci kad ih obuzme nostalgija, često bolećivi, skloni da neugodne detalje iz prošlosti zaborave i navodnom dobronamjernošću pokriju onako kako dobar majstor - moler prekreči neravnine na zidovima. Kod Kovača je sasvim suprotno. U "Pisanju ili nostalgiji" on kao skalpelom reže maglu koja bi mogla zakloniti jasan pogled na prošlost. Kovač secira doba o kojem govori, secira ljude i svoje odnose sa njima. Knjiga je kao dijalog dva prijatelja, koji ni smrt jednog od njih nije mogla prekinuti.

Andrej Nikolaidis

Nova knjiga Mirka Kovača "Pisanje ili nostalgija" autobiografska je po žanrovskom određenju, ističe u svom osvrtu Dragan Radulović. Iako sam autor u knjizi ističe da je u njegovim tekstovima udio sjećanja na razini beznačajnog te se sve zbiva "između eseja i pokojeg Mnemosinina treptaja" ipak je riječ o jasnim i snažno prisutnim autobigrafskim momentima koji su prožeti refleksijama o literaturi, prijateljstvu, o politici ili o humanosti. Dragan Radulović ističe da je dakle riječ o memoarskim esejima. Knjiga sadrži 17. eseja nejednakog obima koji suštinski tematizuju književnu i umjetničku scenu Beograda od šesdesetih do druge polovine osamdesetih. U esejima on opisuje svoje susrete i druženja sa značajnim piscima: Andrić, Kiš, Pekić, Miro Glavurtić, Živojin Pavlović, Tanasije Mladenović, Desanka Maksimović, Ranko Marinković, Meša Selimović pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića.

Dragan Radulović

U opširnoj analizi Radulović dalje kaže da je Kovačev odlazak u Hrvatsku početkom devedesetih, za mnoge njegove poznanike i prijatelje bio dobar povod da se oglase u štampi i napadnu književnika, idući u tim napadima toliko daleko da su ga nazivali i ustašom.
Prizma kroz koju procjenjuje i promatra svoje nekadašnje prijatelje a i samog sebe kakav je nekad bio, ustvari je politički kontekst devedesetih godina, tačnije moralni izbor koji su ljudi činili u tom vremenu.
Radulović je posebnu pažnju posvetio analizi pripadnosti pisca i njegovog djela nekoj od kultura. Pisac pripada onoj kulturi koja od njegovih djela ima najviše koristi, koja ga pripada i kad je sa njom u sporu. On pripada svojim čitaocima. Da bi nekoj kulturi pripadao, potrebno je da ga ta kultura prihvata. U Kovačevom slučaju često se čuje da se mnoge kulture otimaju o njegovo djelo. Treba istaći da je on jedan dio svoga stvaralaštva ostvario u srpskoj kulturu a danas to radi u hrvatskoj kulturi. On je danas, dakle hrvatski pisac.