JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA

19.03.2008.

Pjesničko veče
Andrije Radulovića

Tekst korišćen iz kataloga koji je izdat povodom održavanja pjesničke večeri.

Pjesničko veče - otvaranje

Uvodna riječ moderatora večeri Miodraga Ćupića

       Andrija Radulović je rođen 1970. godine u Podgorici. Studirao je istoriju na Univerzitetu Crne Gore, a na Novosadskom univerzitetu završio fakultet pedagoške struke.

Objavio je knjige poezije:

Pogled s mosta 1994.
Znak u pijesku 1995.
Ponoć na Donu 1997.
Ognjeno rebro 1998.
Riječ sa juga 2000. - izbor na ruskom
Anđeo u pšenici 2002.
Sniježna azbuka 2007.
Ognjeno rebro - na bugarskom jeziku - 2003.godine, Sofija
Ognjeno rebro - na rumunskom jeziku - 2006.godine, Trgovište

Andrija Radulović

       Pjesme periodično prevođene na ruski, engleski, italijanski, grčki, španski, arapski, bugarski, rumunski, mađarski, slovenački i danski jezik.
Zastupljen je u više stranih i domaćih izbora i antologija poezije.
Njegovo stvaralaštvo predstavljeno je u Savezu pisaca Rusije u Moskvi, Literarnom muzeju Bugarske u Sofiji, zatim u Italiji i Rumuniji. Pored poezije, Radulović piše eseje i prevodi poeziju savremenih ruskih pjesnika.
Učesnik je književno-naučne manifestacije Njegoševi dani u Rusiji - Petrograd 2001. godine.
Dobitnik nekoliko nagrada, između ostalih i Internacionalne nagrade za poeziju NOSSIDE - Unesko 2005. u Italiji, GRAMATE Literarnog muzeja Bugarske i Diplome Aninoassa u Rumuniji.
Urednik je u časopisu SQUAIRE.
Član UKCG i Književnog društva Njegoš.
Živi i radi u Podgorici.

Moderator Miodrag Ćupić

Intervju
Pobjeda 28.08.07.

Vjera u poeziju i riječ Andrija Radulović

       Lijepa je žrtva pisati stihove. Gospodska. Znate, imate nešto slično u grčkoj mitologiji, kad Vitez odlazi da odbrani čast, a drugima ostavlja da obave život. I svi su bez daha i dive mu se, ali malo njih može da bude na njegovom mjestu.

       Naš poznati pjesnik, jedan od onih sa internacionalnim predznakom, Andrija Radulović, za "Pobjedu" govori o novoj knjizi poezije "Sniježna azbuka", prošlim i sadašnjim vremenima, glasu razlike na književnoj sceni...

       Iz štampe je izašla Vaša sedma knjiga poezije "Sniježna azbuka", koju aktuelna književna kritika naziva izuzetnom, ali i neobičnom pjesničkom tvorevinom, sa leksičkim bogatstvom, čudesnim slikama i crnohumornom imaginacijom... Neobičnost se ističe i samim imenom knjige... - Stigla mi je Sniježna azbuka (ta slika) čista, negdje iz djetinjstva, i dugo sam je nosio u sebi... Pahulje kao i drugi "fenomeni" poput lišća, kranice zuba, otiska prsta, pokazuju punoću i složenost svijeta i života. Tako na zemlju pada bezbroj pahulja, a nijedna ne kristališe isto, jednako, i taj stvaralački čin uredio je Tvorac, i ta predstava ponavlja se otkad je svijeta i vijeka... Eto to se sad nekako umiješalo i u moje stihove koji kristališu i iznenađuju, iz kojih provijava duh vremena prošlog i sadašnjeg, i koji slikaju, kako reče Srba Ignjatović, svu složenost i potencijalnu ili realnu haotičnost savremenog svijeta.

       Pozicija pjesnika u savremenom svijetu je prilično izmijenjena u odnosu na prošla vremena. Kako Vi danas vidite sebe u svijetu koji daje prednost nekim drugim pozivima, pojavama...?

       - Lijepa je žrtva pisati stihove. Gospodska. Govorim o istinskim pjesnicima. Znate, imate nešto slično u
grčkoj mitologiji, kad onaj Vitez odlazi da odbrani čast, a drugima ostavlja da obave život. I svi su bez
daha i dive mu se, ali malo njih može da bude na njegovom mjestu. Tako je nekako i s pjesnicima (i poezijom danas) koji ginu i u ime neka ljepote, u ime riječi, dok većina obavlja život jureći zaradu, gužvajući se po berzi, bankama, aukcijama, carinama... Do jadne duše ja i ne umijem drugo do da pišem stihove... A što se tiče razlike i razumijevanja, vidite u Crnoj Gori se čak zamjeralo i to javno, iz pera mlađih ljudi koji preferiraju
literaturu, pjesnicima što malo više potegnu. A još je i Horacije govorio da pjesme onih koji piju vodu ne
žive dugo. Da ne pominjemo čitavu plejadu svjetskih pisaca kojima je kapljica osvježavala duh.
Sjetimo se samo Hemingveja, Šoa, Jesenjina, Bukovskog...nabrajanje bi nas odvelo daleko. A što se tiče tih zamjerki, to je i očekivano od provincijalnog duha koji hoće da vas vidi uštirkane, saglasne, nasmijane uz ekspreso... A Bodler je prije stotinak godina šetao aligatora ulicama Pariza, razbijao izloge, farbao kosu u zeleno i najviše na svijetu ljubio kurtizanu Žanu Dival, koju je obesmrtio u stihovima, jer je istinski volio. Ili Vijon svoju Margo, Jesenjin Isidoru. A zamislite da nešto slično danas imate u Crnoj Gori. Odmah bi se našli
uzorni tipovi da tako šokantno ponašanje osude...
Nažalost, nema više onih kafana sa kockastim stolnjacima, zidarskim pivima, bezbrižnim i začuđenim boemima. Sve se to nekako razbilo, iščezlo, obrelo u neka tamna stakla, u neke metalne gotovo hirurške stolove, pa se pitam kako bi danas drumovao jedan Vito Nikolić ili čuveni Libero Markoni. Zato se i ne čudim Aleksandru Sekuliću, čiju pažnju ponekad zadobijem, što sve više samuje...

       Iako ste pjesnik sa internacionalnim predznakom (dvije međunarodne nagrade) nekako kao da Vas zaobilaze neke domaće nagrade?

       - Odgovoriću Vam kroz jednu anegdotu... Stric mog oca bio je predratni uča, sin oficira crnogorske vojske, gospodin, i zaista po mnogima jedan od najboljih prosvjetara Cme Gore u svojoj struci i generaciji, a od nedavno i lirski junak "Sniježne azbuke". Ali bio je svojeglav i slobodan čovjek. I kad su školski nadzornici posjetili školu u kojoj je radio, a bilo je ono crveno doba, skoro svi nastavnici dobili su ocjenu Naročito se ističe, a on Ističe se, iako je za klasu bio bolji od svih. Na sjednici digao je ruku i predložio: Postoje ocjene
Ne zadovoljava, Zadovoljava, Ističe se i Naročito se ističe. Predlažem da se uvede još jedna ocjena - Uzaludno se ističe, jer bi ta meni najbolje odgovarala. Eto, stric je odgovorio i za mene na neki način. A sve to i nije toliko važno. Važna je poezija i vjera u riječ.

Sanovnik mačka Kornelija

       - Ja sam prije svega sanjar i moje knjige se mogu sabrati pod jednim naslovom. Možda "Sanovnik
mačka Kornelija". Dakle, knjiga sa fantastičnim slikama zvukom i emocijom otrgnutom negdje iz nekog plavog vrta iz beskraja.... Ima tu još ponešto što ističe kritika i što čini poeziju poezijom.
Nažalost, sve mi je bliža misao Žana Koktoa da je poezija religija bez nade. Ali i pored svega gaziću
nepotkupljivo stazom nebeskih lađara, jer drugog puta i nema.
R.M.

DJETINJSTVO

Neka nevidljiva sila
gricka me malo po malo

I više ja nisam ja

Čudna je ova čaša
ova kruna oglodana

A lijepo znam
oduvijek sam znao
da je poezija najbitnija
na svijetu

Kao djetinjstvo