JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA

Književno veče
Nenada Veličkovića


Tekst korišćen iz kataloga koji je izdat povodom održavanja književne večeri.
Fotografije: Montenegrina Team 

Nenad Veličković

     Nenad Veličković romanopisac, pjesnik, autor kratke priče, esejist i dramski pisac, rođen je 02.05.1962. u Sarajevu. Viši asistent na Katedri za srpsku književnost Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Magistrirao s tezom "Politički teatar Dušana Kovačevića" u maju 2006. Dobitnik brojnih nagrada i priznanja za književni rad. Uz prozu Nenad Veličković piše i pozorišne komade, radio-drame, scenarije za TV-drame i književnoteorijske radove. Objavljene knjige:
Konačari, roman, Zid, Sarajevo, 1995; Duriex, Zagreb, 1997 - preveden na italijanski, njemački, slovenački, mađarski i makedonski; Đavo u Sarajevu, Dani, Sarajevo 1996; Feral Tribune, Split, 1998; Sarajevski gastronauti, 1998; Sahib, roman, Stubovi kulture; Feral Tribune, Split 2002; Otac moje kćeri, Stubovi kulture, Beograd 2003; Izdržite još malo, nećete još dugo/ poezija remontizma, Omnibus, 2003; Viva SEXICO, Omnibus, Sarajevo, 2006; 1ОО zmajeva, Omnibus, Sarajevo, 2007.

     (...) Nekoliko puta Nenad Veličković odbio je razgovor sa novinarima, ili ga je prekinuo brzo nakon početka, a razlozi su bili ovi: nevažna i nezanimljiva pitanja, nepripremljeni novinari i nedostatak povoda za razgovor. Postoji još jedan: dosadno je odgovarati više puta na ista pitanja. Nakon nekoliko takvih odgovora čovjek se počne osjećati kao prevarant, kao trgovac koji prodaje polovne i potrošene stvari. Tekstovi koji slijede imaju ovu svrhu: da budućim sagovornicima pruže neka korisna obavještenja i materijal za pripremu razgovora. A to znači, izmedu ostalog, da ne ponavljaju ranije već postavljana pitanja:

     Autoportret: Visok 186, ima naočare, špicast nos, smeđu kosu, mršav... Najbolji zubi ostali su mu kod zubara. Drugačije rečeno, ne usuđujem se opisati nekog uopštenog pisca, pisca kao društvenu pojavu, pisca sa velikim P. Taj poziv ovdje je precijenjen. Pisci se pretjeranim značajem podmićuju, i onda lako od JA postanu MI.

     Nacionalnost: Mjeriti nečije vrijednosti po tome šta mu je, recimo, otac je nešto vrlo sumnjivo i čini mi se krajnje opasno. Uostalom, baš u Danima pisao sam kolumnu o tome da ja jesam manjina, ali kao ja, Nenad Veličković, a ne kao nekakav nekonstitutivni pripadnik ovog ili onog. Ovo društvo ne podstiče ličnu slobodu, i to je njegov najveći problem. Ljudi se vaspitavaju i obrazuju tako da misle kako ne postoje izvan svog nacionalnog ili vjerskog bića, kako su kao pojedinci slabi, bezvrijedni i nezaštićeni. To je naravno pogrešno, ali nažalost, fercera. Kad mi u posljednje vrijeme neki poznanici ničim izazvani prilaze i čestitaju Božić, ja se zgranem i čestitam i ja njima. To je moj mali skromni doprinos borbi protiv tendencije da se svi lijepo podijelimo pa kad, kao, budemo znali šta smo, i šta nismo, onda ćemo sve drugo lakše... To moje nepripadanje, čini mi se, obezbijedilo mi je privilegiju da na sve ovo oko sebe mogu gledati i onako, pomalo, sa strane. Mojim knjigama zajednička je ta distanca, koja ponekad ljude vani često zbuni, da pitaju - kako je moguće da sam sve vrijeme bio tu i da onda sa gotovo nepristojnim humorom opisujem stvari koje su na televiziji izgledale užasne. I sve one, ne tako česte negativne emocije koje sam zbog svoje različitosti osjećao, naročito početkom rata, smatrao sam produktom vremena u kojem su ljudi više spremni vjerovati medijima, nego samima sebi. A ovo aktuelno federalno "popunjavanje Srbima", pošto znam da mene ne mogu izvući iz tih njihovih ladica, baš me zabavlja. Pitam se dokle će se ta glupost razvijati, hoćemo li uskoro na taj način birati i fudbalsku reprezentaciju.

     Društvo pisaca: Ja sam se obratio instituciji i smatram da me odbila institucija, a ne Nedžad Ibrišimović. Kad si član nekog društva, a misliš drugačije nego njegov predsjednik ili većina ostalih, onda možeš ili iskazati svoje neslaganje, ili se ćutanjem prikloniti jačem. Činjenica je da o svemu tome nisam dobio ništa zvanično i napismeno. Dobio sam nedavno pismo sa pozivom da pristupim članstvu, ali sam ja "diplomatski" odgovorio da ću sačekati da nas rad na nekom zajedničkom poslu ujedini. Zapravo negdje duboko u sebi, a još uvijek čekam zvaničan odgovor i objašnjenje u vezi sa onom prvom kandidaturom.

     Savremena književnost: Književnost danas mora biti slobodna od diktata tržišta. Knjiga mora doći iz iskustva, iz "autobiografije" a ne iz želje da se zadovolje očekivanja izdavača ili čitalaca. To znači da mora biti pošteno napisana. Ne treba se pisati o stvarima koje se ne dožive i ne prožive lično.
Književnost mora imati jasnu ideju. Mora imati precizan stil. Mora u čitaocu vidjeti sagovornika, a ne potrošača. Meni književnost JESTE strašno važna stvar. Ja moram pisati, kao što moram da dišem, i znam da će negdje uvijek biti ljudi kojima će to biti zanimljivo i drago pročitati. Sve osim toga je nebitno. Književnost je za mene čarolija. Otvoriš knjigu, pogledaš u tekst, i onda se desi čudo: više ne vidiš ni papir ni slova, nego hodaš po Nevskom prospektu, ili si 20.000 milja pod morem, ili kupuješ pisaću mašinu i zoveš se Martin Eden. I sad sam i ja čarobnjak. (Čarobnjak iz voza.) Prvo nema ničeg, a onda abrakadabra, i eto knjige. I onda ljudi to čitaju, smiju se, plaču... Imam desetak anegdota o tome kako su ljudi čitali Konačare. Moja prijateljica je ovaj novi roman započela u toploj, a završila u ledenoj kupki. Nekoliko njih čitali su ga do tri, četiri ujutru. Jedan prijatelj je propustio da izađe iz tramvaja na njegovoj stanici. To su mi dokazi da je čarolija uspjela, da sam nešto uradio dobro, da je neki moj trad imao smisla. Ne treba mi potvrda u novcu za to. Kao pisac, ne živim od honorara za hrvatsko izdanje Konačara, nego od sjećanja na onu epizodu u kojoj su fotokopije knjige stajale na nekom zagrebačkom šanku (u "Sedmici"?) a ljudi dolazili i to kupovali.

     Remontizam? Samo je naslov nov, postupak je star, i zasniva se na parafrazi. Pokušao sam da na nove balkanske nacionalne romantizme odgovorim remontizmom, tj. da mijenjanjem pojedinih riječi ili stihova na priglupi patriotizam odgovorim satirom. Šantićeva pjesma Ostajte ovdje u mojoj obradi zove se Ostajte tamo, i bez mog potpisa raširila se intemetom kao virus. www.velickovic.ba.

     Prve reakcije čitalaca na roman "Sahib":

     Da dobar roman boli- trebalo bi uzeti morfij... ...Ne samo kao da te tekstove čitam po prvi put, već je Veličković dosegao atmosferu trilera sa pitanjem da li se "On" ipak zaljubljuje u Sahiba ili ne. Pri tome je škakljivost seksualnog opredjeljenja glavnog junaka predočena bez predrasuda i sa puno iskrenih emocija. Mali broj ozbiljnih autora u svijetu uspijeva da u svojim djelima sagradi korektan lik homoseksualca. Stoga mislim da je najveća mana romana što je kulturološki čvrsto vezan za teren Bosne i Hercegovine, kao i za specifično vrijeme u koje je radnja smještena, te će biti teško da ovo izvrsno djelo nađe publiku izvan sebi postavljenih granica. Da nije tako ovaj roman bi predstavljao svjetski bestseler... U pismima što ih dužnosnik međunarodne zajednice u Sarajevu šalje svome mladiću u London iščitava se beskrajno smiješna i beskrajno tužna slika postdaytonske Bosne. Nenad Veličković je, kao nitko dosad, ismijao birokratski mentalitet profesionalnih mirovnjaka...

     Ta knjiga izaziva efekat 3-D sličica (one bez cvika- koje su štampane 3-D i u koje se moraš zagledati). Čitaš nešto što je pitko i dopadljivo, beskrajno duhovito i što bi okarakterisao prvenstveno kao izvrsnu satiru. Onda prekineš čitanje, ali ne možeš da u sjećanje prizoveš ni jednu od duhovitosti u kojima si uživao, niti se onako tupo smijuljiš neko vrijeme okolo (kako to biva nakon dobrih viceva) već ti se po glavi motaju samo ti ljudi i njihove relacije; frustracija življenja u SA gradu, besmisao i glupost domaćih i uvoznih "projekata", silina ljubavi...

     Sahib je sjajan duhovit i depresivan istovremeno... ne mogu se odlučiti jesu li mi bolja gađnjenja nad
domaćim stanovništvom ili strancima - esh, lovac na projekte, vize su genijalni, dok su mi navade lokalaca
izazivale grčeve od smijanja ipak, mislim da sam najviše uživala u Sahibovim razmišljanjima i objašnjenjima domestic pojava (ono s kavom je super!) sitnice koje otkrivaju Sahibovu nježnu gay prirodu su romantični i slatki kraj potpuno neočekivan i ta scena je mraaaaaaaaak dobra...... www.velickovic.ba.

     Viva SEXICO Knjiga cijela iz tri dijela: Cosmoboy\ Seksikon; Sekspresionizam. Knjiga poučna i zabavna, duhovita i polemična, drska i bezobrazna, parodična, jeretična; knjiga s one strane tabua; knjiga - bakterija u ispranim mozgovima, virus u sterilnim mislima, mrlja na idealu etničke čistoće. Knjiga koja dokazuje da se zlo ne rađa između nogu nego izmedu ušiju. Knjiga čudnih naslova: Princeza na zrnu praška; Trtlja baba spam; Prstan i Lizolda; Vaginjola; Pušmanke, lele, pušmanke; Ćapćevina; Svlak u snijegu, Usred runa furuna... www.velickovic.ba.

     Ljudska seksualnost je svakako tema koja objedinjuje sve tekstove u knjizi. Sve druge teme (obrazovanje, cenzura, religija, tržište...) dovedene su u vezu s njom, i objašnjene iz nje. (Barem mi je to bila namjera.) Ili, da budem precizan, i da primijenim pravilo koje na časovima vježbi predlažem studentima - da se tema književnog djela najlakše odredi prepoznavanjem dvije sile (dva principa, dva sistema vrijednosti, dvije ideje, dva pogleda na svijet...) čijim sukobom priča počinje -tema knjige Viva Sexico bila bi: erotika u patrijarhalnom društvu. Nenad Veličković (www.fabrikaknjiga.co.yu)

     100 zmajeva

     Omladinski roman pun sunca i smijeha koji ne potcjenjuje inteligenciju svojih čitalaca, priča o prvim ljubavima, odrastanju, odgovornosti i prijateljstvu, knjiga bogata raznovrsnim pripovjedačkim postupcima i rješenjima, djelo iznenađujuće drugačije od aktuelnih hitova za tinejdžere. www.velickovic.ba.