JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA


17.07.2008.

izložba slika
Milorada Bata Mihailovića

Tekst korišćen iz kataloga koji je izdat povodom otvaranja izložbe.

Sa otvaranja izložbe

"Slike ekspresionista stvorene su krvlju i nervima a ne hladnim razumom. Svaka boja u sebi skriva svoju dušu koja me uskraćuje, odbija ili podstiče "

Emil Nolde

Izložbu je pripremila i o njoj govorila Dragana Ivanović, istoričar umjetnosti

... Važi za "čudaka" nepredvidivog u reakcijama, naprasitog, specifičnog bunta, goleme unutrašnje snage koja karakteriše isključivo osobene i velike stvaraoce. Rođen je da bi slikao, jer ga sve vrijeme, impozantnih šezdeset godina, radoznalost goni da dokuči suštinu slikarstva. Zato je oduvijek stvarao samo onako kako je osjećao. Nije trpio nikakve nametnute kanone; bio je i ostao dosljedan slobodi slikarskog izraza. Nalazio se, i još uvijek se nalazi, u vječitom nesporazumu između svijeta običnih smrtnika i velikog umjetnika. Jednostavno rečeno, slikarska veličina Milorad Bata Mihailović kome pripada posebno mjesto u istoriji savremenog slikarstva, uticao je svojim djelom na istorijske aspekte likovnog života, јеr njegov slikarski opus prevazilazi granice vremena u kojem stvara. Slikati za njega znači "preobraziti sirovu materiju i dnevnik sopstvenog života. Ne odustajem od pokreta, ali mi se čini da sam juče izgovorio jednu suvišnu reč. Danas želim da izgovorim jednu reč manje, da se izrazim sa jednim gestom manje".

O radu slikara je govorio i izložbu otvorio Budimir Dubak

Čitavog života traga, luta od Rijeke, Zadra, Evrope, Srbije, preko pariskog Monmartra, njujorških nebodera do topline carske Rusije. Sve te utiske, emocije i energiju ugrađuje osobenom, specifičnom ikonografijom u neku novu, Batinu "Vavilonsku kulu". Rasterećen od bilo kakvih stega koje je nametnula ideološka i kulturna stvarnost srpskom slikarstvu socrealizma, nije imao dragog izbora već da pobjegne od takve konzervativne kulturne stvarnosti. Kada je napustio Beograd i otišao u Pariz 1952. godine, gdje je veoma brzo privukao pažnju zapaženih likovnih kritičara Žorža Budaja, Žana Mulena, Mišela Sefona, otkrio je "svoja uporišta, vidikovce, putokaze, Vizantiju u sebi, mističnu dimenziju naših fresaka".

Recitovanje pjesame na otvaranju izložbe

Likovni ktitičari, književnici, prijatelji su u mnogobrojnim tekstovima njegov likovni jezik, odnosno njegovu duhovnost povezivali sa El Grekom i Gojom, ali vremenom je pokazao da je samo jedan i neponovljiv Bata Mihailović. Ušao je u neosvojene sfere likovne apstrakcije i svojim senzualno-kolorističkim slikarstvom odupro se doktrinamom estetizmu socrealističke umjetnosti i uspio da se izbori za moderan umjetnički izraz. Njegova strastvena moć eruptivnom snagom rađa fascinantne forme. Na platnima se vodi žestoka borba svijetla i sjenke pothranjena dramatičnim, uznemirujućim i krajnje ekspresionističkim duhom. Ističe da uvek slika nešto što postoji i da je njegova slika komunikativna i asocijativna ali isto tako da radi na slici kao što seljak radi na svojoj njivi.

Milorad Bata Mihailović

Izložba u budvanskoj Modernoj galeriji je jedna vrsta reminiscencije Batinih šezdeset godina sa slikom. Široki dijapazon ovdje prezentovanih slika od one iz 1949. sa predstavom procesije-povorke sveštenika koja prolazi kroz mističnu svjetlost i čini kompoziciju krajnje dramatičnom, a tamna paleta ukazuje na tragizam, do onih slika koje su njihova sušta suprotnost, jer su okupane bjelinom i svježinom, snagom srednjovjekovlja i vaseljenskim duhom poput "Belog anđela", "Milutina", "Žitija", "Loze Nemanjića", "Mediteranskog pejzaža", "Arlekina". Pa opet, slike refleksija bola nad sopstvenim narodom kakve su "Srbija", "Ćele kula", "Raspeće", "Stiks" itd.

Godina 2008. Proljeće u Beogradu i nagrada "Zlatni beočug" za izuzetan doprinos u kulturi Kulturno-prosvjetne zajednice Beograda. Zatim slijedi ljeto godine iste i Batina izložba u Budvi kao kruna u radu jedne institucije kulture kakva je Moderna galerija, kojoj je davao sa svojom Ljubinkom podršku od samog početka. To je mjesto gdje je uvijek rado dolazio učestvujući u formiranju njene najvrijednije zbirke "Savremeni ekspresionisti". Ovoga puta dolazi nam kao slikarski gorostas sa više od trideset svojih slika.

Miodrag B. Protić je jednom prilikom zabilježio "da je Bata Mihailović u srpskom slikarstvu, po fenomenologiji svoga porekla, jedini pravi naslednik Jovana Bijelića, Zore Petrović, Milana Konjovića, Ignjata Joba", dok je Matija Bećković zapisao "šta i kako slika Bata Mihailović nije lako reći, ali da je on veliki svetski slikar nije teško videti". Dodaćemo čudak, originalan, neponovljiv Milorad Bata Mihailović.

Budva, jun 2008.
Dragana Ivanović

Dio kazivanja Bate Mihailovića priređen za dokumentarni fim "Pamćenje zemlje".
Proizvodnja: Pan-film, Pančevo 1991.
Scenario i režija Mihailo Sekulić
Već četrdeset godina živim i slikam u Parizu, ali ostajem Bata Mihailović, jer čovek ne može izvrnuti svoju kožu. Tako je, svojevremeno, jedan slikar po imenu Dominikos Teotekopulos, napustio svoj Kipar i postao španski slikar, ali se potpisivao kao El Greko...

Ja sam sin Bosiljke, koja je bila učenica Preparandije, pa učiteljica, i Petra Mihailovića koji je bio komita.
Upoznali su se njih dvoje u Velesu, u Makedoniji, venčali se, i dobili nas troje: sestru u Novom Sadu, mene u Pančevu, i drugu sestru koja je umrla u Beogradu...
Još u gimnaziji voleo sam da crtam...Žvrljao sam sa ljubavlju...Voleo sam slikanje...tada sam živeo u Beogradu, na Čuburi...

Posle oslobođenja, 1946.godine kada sam primljen na Likovnu akademiju - bio sam najsrećniji čovek!... Neke drugove na Akademiji poštovao sam mnogo. Njima je slikarstvo bilo kao nekakvo monaštvo... Nema pobime koja nije u pravu!...
Ja sam od one vrste ljudi koji nemaju druge vlasti, sem sopstvene savesti i potrebe za slobodom!... Kreiranje kroz čudo, kroz nepoznato, je bliže mom karakteru i temperamentu.

Ja sam, verovatno, Srbin srednjeg veka...
Ja pripadam toj srednjevekovnoj Srbiji.
A mi smo narod koji ima jednu veličanstvenu priču. Ima taj veliki srednji vek. To je vek svetla, prosvete, zlata!...
Svetlo postaje moja opsesija!...
Pogledajte naše ikone! Otuda ta velika tajna Vizantijskih crkava i to čudesno svetlo u njima koje dolazi od zlatne podloge ikone.
Zlato emituje ono svetlo koje u sebi nosi..
Meni i sama reč VIZANTIJA zvuči zlatno!
Tajnu transpozicije ne tražim preko fizičkog oka koje hoće podatke, nego ргеко duhovnog oka...

Godine 1951. na prvoj samostalnoj izložbi u Galeriji ULUS-a izložio sam i sliku "Starudije"..
Ispao je skandal!...Neki su me se i plašili.. Govorili su: Idiot!.. Što je to?!..
Napali su me: "Bata je napravio grozan cinizam, jer je dopustio da našu Revoluciju nazove novo vreme!.. A novo vreme je ta njegova starudija!..
Novo vreme je naša sadašnjost, boja je revolucionarna, a on stavio stari sat, stari tiganj!"..
Ali, ja mislim da je to bilo ono pravo!
Nekoliko slika sa te prve izložbe izložio sam i 1989. na izložbi u Akademiji nauka i umetnosti...

Beograd je bio grad mraka, grad laži, hipokrizije, očaja..Loše rakije..
Bežao sam od njega i živeo kojekuda po primorju!..
U Rijeci smo se venčali Ljubinka i ja..
Odlazak u Pariz bio je naš san i san naših prijatelja!
Bilo je tada zbilja mnogo ljudi koji su išli sličnim putevima, kao i mi, i pojavljivali se, iz istih razloga i opsesija, na drumovima očaja i nade...

Ljubinka i ja smo bili u jednom hotelu preko puta Bogorodičine crkve..
Zvao se hotel Du Centrel!.. Zarađivao sam za život kao moler, i moram reći da je to tegoban život, ali na neki način i lep!.. Našli smo i upoznali nove drugove...
Pikaso je tek počinjao svoju veliku karijeru, i mogao si sa njim da se družiš, sa Dibifeom takođe..
Bosijer, Poljakof, Hartung.. Sve su to tada bili malo poznati umetnici!..
To mi je jedan od najsvetlijih, najtoplijih perioda u životu. Bio sam slobodan! Pobegao sam od klaustrofobije!... Totalna moralna, psihološka i duhovna sloboda!
A stvarno sam se neopisivo mučio kao slikar...

Trajalo je to, ustvari, od prvog dolaska u Jugoslaviju, 1957, godine.
Tada sam se zaputio u naše manastire i ponovo dodirnuo tlo, ugledao svoje početke i počeo da se njima vraćam...
Bilo mi je jasno da su moja "Lobanja", "Beograd" više kao ruševine nego kao šećerlema Pariske škole, slike o Kosovu, slike srpskih seljaka, dakle, moji mladalački radovi, - važniji od tašističkih mazarija koje sam ostavio u Parizu!..
Počeo sam da lepim krhotine svog razbijenog slikarskog bića i da se ponovo sastajem sa sobom...

Godine 1953. vlasnik galerije MARSEILE došao je da vidi šta radim..
A ja sam tada još slikao po inerciji iz Beograda, pravio sam neke bele slike, misleći na freske!..Njemu se to svidelo i predložio mi je da izlažem. Prvih pet godina ja sam stalno želeo da se vratim. Pogotovo u početku!... Bio sam nesrećan, depresivan!! Kada sam bio u krizama ona me je sprečavala da se vratim..
Pitao sam Ljubinku često, kada ostanemo sami - Da li je dostojna sloboda bez slikarstva?..
Ili je, možda slikarstvo važnije, makar i u ropstvu..

Na izložbi u PALAIS ROYAL došao je Rudi Augustinčić, vlasnik ugledne galerije RIV GOŠ, izlagač Maksa Ernsta i Dibifea..
Njemu se dopalo to što je video. Predložio mi je da ostavim moleraj i ponudio ugovor. I ja sam otišao kod njega.
Pomagali su mi i dragi ljudi..
Zahvaljujući galeriji RIV GOŠ izlagao sam već, kao mlad sa Dibifeom, Maksom Ernstom i drugom elitom!.. Onda sam bio pozvan na jedan salon, pa na dragi, pa me Fransoa Žežer, imao je jednu od najboljih galerija u to vreme, i dan danas je ima, uzeo od RIV GOŠA..
Onda je došao Polak koji je dugo radio sa Galerijom De Frans, pa je hteo da formira svoju ekipu u Galeriji ARIEL..
Kod njega je bio Poljakof, Viera De Silva, Hartung, dosta dobrih slikara.
Od RIV GOŠA je on kasnije "ukrao" grupu slikara KOBRE!..

Imao sam ono što ljudi zovu uspehom, pa ipak sam zbog nečega želeo da odem iz Pariza, da otputujem..U Ameriku!
Godine 1962. Ljubinka i ja smo stigli u Njujork.
I kada sada svodim svoje račune, ne krijem žal za Amerikom..
Trebalo je tamo da ostanem!
Amerika ima mladost! Nijedna vrata u njoj nisu zatvorena. Ja sam išao četiri puta, zaključujući da ću se vratiti zauvek. I uvek je postojao neki razlog da to ne bude tako.
I ja sam se vratio..

Ja sam se vraćao i radovao susretu s Beogradom i sa prijateljima..
Negde 1975, 76 i 77.godine, mislio sam: Vreme je da se ceo posvetim slikarstvu!..
Mislio sam, vratiću se u zemlju koja me inspiriše, koju slikam i tamo u Parizu, za kojom nostalgišem svake večeri..
Muvao sam se po Srbiji..
Kasnije, 1981.godine, napravio sam veliku izložbu u Paviljonu "Cvijeta Zuzorić".
I za vreme te izložbe, i poslednje, otkrio sam da nije vreme za povratak..
Naišao sam na čudna nerazumevanja i video Beograd kakav ne volim, možda isti onaj iz koga sam bežao, u kome nisam mogao da živim..
Ponovo sam žurio u Pariz, i doživeo tu žurbu kao drago odlaženje i kao novi početak...

Ovako sam napustio opasnu nizbrdicu, i otkrio svoja uporišta, vidikovce i putokaze, Vizantiju u sebi, mističnu dimenziju naših fresaka, - ja sam izabrao ono što sam nasledio, i samim tim nisam bio inferioran pored Hartunga, Suluža i ostalih, čija imena i tamo i ovde odjekuju...

Kada bih ponovo počeo da slikam, opet bih slikao Starudije koje bih nazvao "Novo vreme", Lobanje, Srbiju sa bikom, Jasenovac, Ćele-kulu...

I opet i ponovo - SVETOG RATNIKA

BIOGRAFIJA

Rođen 8. februara 1923. godine u Pančevu. Poslije završene gimnazije upisuje Pravni fakultet, koji ubrzo napušta. Godine 1946. primljen je na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, koju napušta 1948. godine. Bio je član Zadarske grupe i grupe "Jedanaestorice". Izlaže od 1947. godine, a prvu samostalnu izložbu priredio je 1951. u Beogradu.
U Pariz odlazi 1952.godine. Boravio je u SAD-u i Africi. Član je Udruženja likovnih umjetnika Srbije. Za
člana van radnog sastava Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1985. godine.
Živi i radi u Parizu i Beogradu.
Poslije prvog grupnog javnog nastupa u Beogradu 1947. godine izlagao je na brojnim grupnim izložbama u Jugoslaviji (u Rijeci, Ljubljani, Skoplju, Dubrovniku, Sarajevu, Banja Luci, Nišu, Budvi, Podgorici, Nikšiću, Despotovcu, Vrbasu, Somboru) i svijetu (u Parizu, Tuluzu, Klermon Feranu, Nantu, Kanu, Grenoblu, Dijepu, Rimu, Torinu, Londonu, Barceloni, Luksenburgu, Briselu, Kopenhagenu, Cirihu, Hagu, Antverpenu, Amsterdamu, Halmštatu, Štutgartu, Dortmundu, Berlinu, Ninbergu, Pragu, Budimpešti, Atini, Tokiju itd.)

Prvu samostalnu izložbu priredio je 1951. godine u Beogradu, u Galeriji ULUS-a. Godine 1953. prvi put izlaže u Parizu, u Galeriji Marsej. Zatim su uslijedile brojne samostalne izložbe u Parizu, Hagu, Briselu, Kopenhagenu, Beogradu, Londonu, Lilu, Rimu, Oslu, Ostendeu, Geteborgu, Amsterdamu, Kazablanci, Solunu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Arasu, Avru, Nišu, Sarajevu, Pančevu, Ćupriji, Nikšiću, Budvi.

Rado je učestvovao na likovnim kolonijama. Tokom posljednjih petnaest godina bio je učesnik Sićevačke kolonije, kolonije Klasik na Zlataru, kolonije u Poganovskom manastiru, Lipovcu, Apatinu, Grockoj, manastiru Gradac. Bio je predsjednik Akademije "Jelena Anžujska" u okvira Umjetničke kolonije Mileševa u Prijepolju.

Dobitnik je oktobarske nagrade grada Beograda za 1989. godinu, priznanja Stefan Prvovenčani na Raškim duhovnim svečanostima 2001. godine. U Parizu mu je 2003. godine uručena medalja Belog anđela za umjetnost i humanitame nauke. Nosilac je i ordena Belog orla. Dobitnik je i nagrade "Zlatni beočug" za 2007. godinu koju Kulturno-prosvjetna zajednica dodeljuje najuspješnijima za doprinos u kulturi.

Djela Milorada Bate Mihailovića nalaze se u muzejima, privatnim zbirkama i dragim institucijama u zemlji i inostranstvu — u muzejima i galerijama u Beogradu, Rijeci, Skoplju, Budvi, Parizu, Kopenhagenu, Ostendeu, Sent Luisu, Alžiru, Izraelu.

Uradio je niz monumentalnih djela od kojih se posebno izdvajaju:
1977. "Izvor", ulje na platnu kaširanom na zid, veličine 9 m2 , hotel Jugoslavija, Beograd
1980. "Zlatni ćuran", mozaik 80m2, hotel "Jagodina" Svetozarevo (Jagodina)
1987 - 1988. "Svet bez kraja", dve zidne kompozicije
"Dan" i "Noć", ulje na platnu kaširanom na zid, 80 m2, Dom sindikata, Pariz.