HKD Teatar, Rijeka

Tenesi Vilijams
"MAČKA NA VRUĆEM LIMENOM KROVU "


Tekst korišćen iz kataloga koji je izdat povodom izvođenja predstave.
Fotografije: Montenegrina Team

Igraju:

Djed -Nenad Šegvić, Baka -Edita Karađole, Margaret -Eleonora Surian, Brick - Damir Orlić, Mae -Andrea Blagojević, Gooper -Denis Brižić

Prevod: Ivo Juriša, Tekst prilagodio: Lary Zappia, Scenografkinja: Ljerka Hribar, Kostimografkinja: Danica Dedijer, Dizajn svjetla: Deni Šesnić, Glazba: Duško Rapotec Ute

RIJEČ REDITELJA

MAČKA NA VRUĆEM LIMENOM KROVU ...ili što s ukiseljenim metaforama?
Biografi, ali i kritičar i suvremenici Tennessee Williamsa, tvrde kako je nadahnuće za junake Mačke na vrućem limenom krovu pronašao u brojnim uzorima - od članova svoje obitelji (prije svega za likove Oca i Majke), preko poznanika i prijatelja (u liku Maggie biografi prepoznaju Williamsovu prijateljicu Mariju St. Just), pa sve do samoga sebe, na što ih vjerojatno potiče čuvena Williamsova rečenica u kojoj priznaje da "sva svoja lica izvlači iz svoje vlastite višestruke ličnosti" (kritičari kroz tu prizmu prije svega ukazuju na Brickovu u najmanju ruku ambivalentnu seksualnost). Bez obzira na izvor inspiracija, Williams majstorski oslikava vitalitet i raznovrsnost svojih dramskih lica, pa se Mačka - ako joj redateljsko čitanje ublaži konkretne reference njenog toposa -doima jednako svježom i nakon više od pedeset godina od svog nastanka.
No upravo ta "dugovječnost" komada predstavlja i njegov najveći problem: Mačka je danas već pomalo opće mjesto. U svijesti šire publike ona je poistovjećena sa zanimljivim holivudskim uratkom u kojem blistaju dvije istinske glumačke zvijezde i gotovo da i ne postoji domaćica koja i dan-danas neće uzdahnuti pri spomenu ovog naslova, uzimajući ga posve ozbiljno k srcu (i osmjehujući se, naravno, pri pomisli nа lijepog Paula Newmana), ne razmišljajući pritom koliko se u ovih 50 godina metafora iz naslova strašno ukiselila; u svijesti kazalištaraca ona je uglavnom čitana na jedan od tri osnovna načina - ili kao priča o frustriranoj ženi s viškom neutažene seksualnosti (tu muški dio gledateljstva uzdiše nad Liz Taylor), ili kao priča o latentnoj homoseksualnosti uglednog muškarca, ili kao priča o odnosu privida i stvarnosti između kojih članovi obitelji Pollitt razapeti žive. Erotomanska kultura koja suvereno vlada početkom našeg stoljeća ne dopušta reditelju da zanemari barem prva dva od spomenuta tri tradicionalna kazališna čitanja (razumije se, gledateljima valja osigurati pravo na "zabavu" tijekom predstave ako se uspostavi da ih primarna redateljska tema ne zanima), ali mu, istovrerneno, mandat HKD Teatra ne dozvoljava tek puko postavljanje teksta. Stoga se, stružući ispod površine ovog literarnog i filmskog kanona, rađa predstava u čijem je središtu priča o nečem znatno manje bezazlenom od pukih seksualnih poriva uspaljenih lica, o nečemu znatno teže oprostivom od sitnih laži prikladno istresenih u nečiji licemjerni brk: rađa se predstava o ljudima s vučjim ćudima, ćudima zbog kojih i posljednje zrnce čovječnosti nestaje u kalu niskih strasti koje izranjaju na površinu tijekom grabeža obitelji okupljene oko samrtne postelje svog moćnog i prebogatog patrijarha. Drugim riječima, naša je Mačka pokušaj da se spremi novo jelo koristeći se pritom sastojcima mariniranim prije pola stoljeća. Stoga vam ovaj put serviramo naše htijenje da Mačka postane punokrvna priča o bezočnoj pljački, neka vrsta amerikanizirane Ožalošćene porodice koja se gleda kroz smijeh i suze, ali koja istovremeno glasno i bez straha poziva na dvoboj etablirane (i tako nam drage) holivudske klišeje. Na varanje da odaberete pribor za jelo, ili da prionete rukama, U slast!

IZVODI IZ KRITIKA

Emocije ispred seksa - U pravu je Lary Zappia, redatelj nove premijere riječkog HKD teatra, kad u programu predstave tvrdi kako je "Mačka na vrućem limenom krovu" Tennesseeja Williamsa danas opće mjesto kazališta i metafora koja se već "strašno ukiselila". Zato joj Zappia, prije svega kao dramaturg, prilazi neuobičajeno radikalno, reducirajući znatan dio teksta. Takav zahvat rezultira dinamičnom predstavom, barem dvostruko kraćom od uobičajenih "Mački" - ova traje točno jedan sat. No, redukcija ne uništava smisao i atmosferu djela američkoga dramskog majstora, pa umjesto priče o nerealiziranoj seksualnosti, HKD-ova produkcija ogoljava bit drame i govori o svijetu bez emocija u kojemu pirane koje plivaju scenom brinu jedino o vlastitim guzicama.

Uski zamah - Sve je u ovoj produkciji svedeno i reducirano, nema širine juga i širokog zamaha, umjesto toga vlada klaustrofobija male sobe (scenografija Ljerka Hribar, kostimi Danica Dedijer) i međusobna nepodnošljivost životinja u ljudskom liku stiješnjenih u tijesnom kavezu. Jasno je' bilo već iz postpremijerne reakcije, ova dobro mišljena i interpretirana "Mačka" kao nimalo ukiseljena metafora našetat će se pred publikom na svom vrućem limenom krovu.

Jeftino i dobro - Williams je riječkom izvedbom dobio originalnu interpretaciju ujednačenog ansambla, komprimiranu predstavu koja kao da još jednom podsjeća na već prepoznatljivu poetiku HKD teatra: zašto komplicirati kad se dobro kazalište može raditi jednostavnim sredstvima koja, međutim, neće rezultirati jeftinom predstavom.
Tako je postavio pravilo da u repertoaru ovog malog i "tanko" dotiranog kazališta financijska skromnost rezultira zavidnim artističkim nivoom produkcije, kvalitetom koju već tradicionalno, osim struke, prepoznaje i publika -

Jasen BOKO (SLOBODNA DALMACIJA, 20. 11. 2006.)

Šest glumačkih kreacija - .... Za Leonoru Surian ovo je novi izazov igranja na komornoj sceni, što joj je pružilo mogućnost ponešto drugačijeg tipa glume od onoga koji smo dosad imali prilike vidjeti na velikoj sceni. Njena Maggie scenski je privlačna, no osim tog izvanjskog dojma Surian je uspjela utjeloviti mnogo složeniji aspekt ovoga lika, koji se za Brickovu pažnju bori iz mnogo prozaičnijeg razloga nego što je njena želja za ljubavlju - јеr biti dijelom bogate obitelji za nju je bijeg od siromaštva. Brak izmedu Maggie i Bricka stoga je iluzija, kao uostalom i odnosi među ostalim licima komada.

Možda je najiskreniji lik upravo Brick, kojega mješavinom ironije i rezignacije igra Damir Orlić. Doduše, i on skriva tajne iz prošlosti, a od životnih trauma bježi gubeći se u alkoholnim parama. Međutim, on će u jednom trenutku izreći ključnu riječ »nepoštenje«, koja u današnje vrijeme još više dobiva na svom značenju. Prava suprotnost neprilagođenom Bricku njegov je brat Gooper, koji se svojirn brakom i poduzetnošću posve uklopio u malograđanske okvire. Lik Goopera i njegove žene Mae u Zappijinoj su interpretaciji zadobili karikaturalne crte, što su svojom glumom dodatno naglasili Denis Brizić i Andreja Blagojević. Brižić je u interpretaciju pohlepna Goopera unio dozu komičnosti, dok se Blagojević u ulozi Mae glumački transformirala gotovo do neprepoznatljivosti. Karikaturalnost ovoga lika na fizičkom su planu podcrtali veliki istureni zubi, dok je Andreja Blagojević pokretima i mimikom uvjerljivo odigrala trudnicu »sa šestim djetetom na putu« koja i u sitnoj gesti prisvajanja komada rođendanske torte razotkriva svoju grabežljivu narav. Uloga Bake, koju više ekspresijom lica nego riječima glumi Edita Karađole, na neki je način zrcalni odraz nesretne Maggie. I ona je, naime, nevoljena supruga, dok se prema nevjesti odnosi i kao loša svekrva, a na kraju će se razočarati i u sinove. U tom smislu lik Bake možda je i najtragičniji u ovoj obiteljskoj priči koja je daleko od bajke o sretnoj obitelji. Teško bolesna Djeda, patrijarha obitelji, glumački je koncentrirano odigrao Nenad Šegvić, kojemu je dodatnu teškoću predstavilo to što čitavo vrijeme mora glumiti u invalidskim kolicima, s maskom za dovod kisika na licu.

Simbol iluzija - U »Mački na vrućem limenom krovu« vrlo važnu ulogu ima scenografija, što je svojim detaljnim »Opaskama za scenografa« naglasio i sam Williams. Scenografkinja Ljerka Hribar djelomično se pridržavala autorovih uputa, pa je tako na scenu unijela poneku istočnjačku egzotičnost. Malu uzdignutu drvenu pozornicu dekorirala je florealnim motivima, naslonjače je presvukla zebrinim uzorkom, a inspiraciju je pronašla i u bambusu kojega u svojim opaskama navodi i Williams. Ovoga puta stolić s brojnim bocama alkoholnih pića nije puki scenski rekvizit, nego simbol iluzija i promašenih života protagonista predstave. Ovakav scenografski koncept slijedila je i kostimografija Danice Dedijer, koja je svaki kostim pažljivo prilagodila karakteru pojedinog lika. Diskretnu rasvjetu oblikovao je Deni Šesnić, a otužno rođendansko ozračje prizvala je i glazba Duška Rapoteca Utea koji se ovoga puta oslonio na jazz glazbeni izričaj. U ovako skraćenoj verziji nisu zahvaćene sve dimenzije Williamsova predloška, ali su osnovni odnosi među licima postavljeni redateljski precizno i glumački jasno. Zappijino »čitanje« ovog klasika dramske književnosti u svakom je slučaju u suglasju s duhom današnjega vremena, a da pritom bit samoga teksta nije iznevjerena.

Kim CUCULIĆ ( NOVI LIST 20. XI 2006.)

Riječanin Lary Zappia diplomirao je 1990. godine pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a 1999. magistrirao pozorišnu režiju u Kalgariju. Jedan je od najaktivnijih i najnagrađivanijih hrvatskih pozorišnih reditelja. Profesionalni angažman započeo je režijama u beogradskom Jugoslovenskom dramskom, nastavio u rodnoj Rijeci gdje je radio na pozorišnij sceni "Kamov", sceni HNK "Ivan pl. Zajc" i u Hrvatskom kulturnom domu. Zappia je postavljao na scenu tekstove Mameta, Brehta, Joneska, Kušnera, Goldonija, Stoparda, Euripida, Marinkovića... Najveći broj ostvaren je u HKD teatru, gdje će ostati zapamćeni naslovi »Ko se boji Virdžinije Vulf?«, »Ćelava pjevačica«, »Čekajući Godoa«, »Sekretarice«, »Anđeli u Americi«, »Garderober«... Bavi se različitim pozorišnim žanrovima, tako da je radio i opere, operete i jedan mjuzikl. Bio je asistent rediteljima iz Sjedinjenih Američkih Država, Šifteru i Martinu, 1989. god. u JDP-u, i asistent u Đenovi Vitoriju Gasmanu i Marku Sciaccalungu. Bavi se i prevođenjem dramskih tekstova sa srpskog, hrvatskog i italijanskog jezika na engleski. Clan je odbora Dramskog komiteta internacionalnog instituta za pozorište pri UNESCO-u.

Tennessee Williams (1914-1983) - Severnoamerički pisac - Najznačajniji dramski pisac Amerike, takođe je napisao i dosta kratkih priča. Njegovo najznačajnije delo, po mnogima i najveće delo američke literature - Tramvaj zvani želja iz 1947. godine, donelo mu je slavu, bogatstvo i međunarodnu popularnost. Williams se žalio da je njegov prerani uspeh bio iznenadan, popularnost i ozbiljnost u poslu nisu bile uskladive, i dok je bio strastveno predan poslu, bilo je očigledno da pati sve više kako je njegova popularnost bila veća. Nikada nije ponovio brilijantnost Tramvaja mada je u narednih deset godina napisao puno uspešnih komada: Leto i dim, Tetovirana ruža, Mačka na usijanom limenom krovu, Nežna ptica mladosti, Orfejev silazak, Noć iguana, kao i roman, kratke priče i novelu Rimsko proleće gospođe Stoun. ... Williams je ovaj umetnički pad pripisao neprijateljstvu kritičara koje je on optužio za homofobiju (on nije upotrebljavao ovaj izraz), mada je njegova zavisnost od alkohola i barbiturata bila u najmanju ruku podjednako kriva za taj sunovrat. Rođen kao sin Edwine Dakin, ćerke ministra, i Corneliusa Williamsa, biznismena, bio je najprisniji sa svojom mlađom sestrom Rose (imao je i mlađeg brata). Brak njegovih roditelja bio je vrlo nesrećan i on je bio na strani majke, smatrajući oca za neprijatelja, čoveka koji mu se podsmeva i koji ga zove gospođica Nancy. Kasnije, oprostio je ocu i okrenuo se protiv majke kada je njegovu voljenu sestru dala u jednu instituciju i zapovedila da se podvrgne lobotomiji. Ovom temom bavio se u Iznenada, prošlog leta. Nikada nije oprostio majci i preuzeo je brigu o sestri do kraja njenog života. Sudbina njegove sestre Rose mu je poslužila kao glavna inspiracija za autobiografski komad Staklena menažerija. To je bio njegov prvi uspeh na Broadwayu čime je počela njegova pozorišna karijera. Dve godine nakon njegove smrti, objavljene su Sabrane kratke priče, sa smelim predgovorom koji je napisao sam Williams 1960. godine. Ovde su na jednom mestu bila sva njegova dela koja se bave homoseksualnošću, njegove najranije priče pa sve do dela sa kraja karijere. Mnoge od njih su izvrsna dela, ali su sva otvorena i neapologetska....Za razliku od prikaza homoseksualaca u njegovim dramama gde su oni stalno nesrećni zbog svoje homoseksualnosti, tragični ili apsurdni, muškarci u njegovim kratkim pričama su prikazani sa istim ambicioznim, smelim osobinama koje krase njegove dramske junakinje. Čak i na kraju svoje karijere, nakon što je javno na televiziji i u štampi istupio kao gay. W illiams nikada nije mogao da se pomiri sa svojim seksualnim ubjeđenjem i upravo ta unutrašnja borba je bila dominantna tema kako njegovih priča, tako i drama, transformisanih u heteroseksualne okvire. Svojim darom za lirski jezik, stvorio je književnost čiji su stil i osećajnost bili neskriveni; to je bila osećajnost koju je stvorila njegova zatvorenost. Bez obzira na činjenicu da je njegov privatan život postao javan, on i dalje nije mogao da upotrebi reči 'homoseksualac' ili 'gay' u svojim delima. Ovo neslaganje izmedju njegovog javnog razmetanja o svojoj seksualnosti u intervjuima, pričama i memoarima, i duboke nelagodnosti sebe nazvati homoseksualcem, bio je konflikt koji ga je na kraju ugušio i gubitak karijere ga je uništio, baš kao što je uništio i Oscara Wildea. Umro je pod vrlo čudnim okolnostima - dok se opijao slučajno je progutao poklopac bočice iz koje je u grlo sipao barbiturate. (Seymour Kleinberg- prevod: Boško Tadin Medar)