Vida Ognjenović
DON KRSTO
(premijera)

Tekst korišćen iz kataloga koji je izdat povodom premijernog izvođenja predstave.
Fotografije: Montenegrina Team

Festivalska koprodukcija
Grad teatar Budva/ JDP Beograd

Reditelj: Vida Ognjenović
Scenograf: Juraj Fabry
Kostimograf: Ljiljana Dragović
Kompozitor: Zoran Erić
Dramaturg: Božo Koprivica
Scenski pokret: Ferid Karajica
Producent: Vladimir Dekić
Lektor: Radovan Knežević
Organizator: Nionela Tarić
Asistent kostimografa: Milica Martić

LICA:
Krsto: Vojin Ćetković
Bruno: Igor Đorđević
Tripo: Ivan Bosiljčić
Impresario: Miša Janketić
Teta Lucija/Olimpija:Đurđija Cvetić
Lucija/Rafaela:Sloboda Mićalović
Luiđi/Seleuk:Slobodan Stefanović
Mikaela/Amor:Suzana Lukić
Koreograf:Ferid Karajica
Korepetitor:Arpad Pečvari
Mirela:Nataša Radovanović-Pročković
Laura:Olivera Krljević
Lodoviko/Pir:Boris Postovnik
Lepotica Iris:Nionela Tarić

Sve je vidno i sve je prividno

Melanholija je osnovni ton u drami Don Krsto. Svi komadi Vide Ognjenović su i melanholične drame...(Kanjoš Macedonović, Kako zasmejati gospodara, Je li bilo Kneževe večere, Devojka modre kose, Jegorov put). Melanholija kao dobrovoljno izgnanstvo, kao mladost, kao strast, melanholija kao seobe, kao pozorište, kao bolest, melanholija kao svjetlost nad mediteranskim pejzažom, kao traganje za izgubljenim zvukom, kao ljubav. Kako Don Krsto definiše svoju ulogu melanholika: „ Ja sam, kao što znaš, ugasnik.“ I dalje: «Ođe me sve za čim žudim dockan nalazi.“ Ili Don Krsto ili nostalgija za svjetskom kulturom ili nostalgija za slobodom. Melanholija je aura, ipak sva lica u ovoj drami (i Krsto, i brat mu Tripo i vodar Bruno, i Lucija i impresario Cijani i operski pjevači) imaju energiju i ambiciju, imaju strast i damar. Da, da i teta Luce, tetka Lucija. Ona čeka vjerenika da dođe sa galije, čeka jednu, dvije, tri decenije... jer njen vjerenik je lutajući Holandez. Ton melanholije je na početku i na kraju drame. Kao melanholija vode i kao melanholija nemira, melanholija vječitog odlaska. Ludilo kao melanholija. Ima u Don Krstu nešto od ruskih suvišnih ljudi. Onih koji sve znaju, sve mogu, a ne da im se. Don Krsto kao junak našeg doba, kao Pečorin na Mediteranu. Kakvi su to veseli gubitnici. Evo, Bruno je lice sa hiljadu i jednim darom. Čitač vode, orguljaš, kradljivac ulja iz kandila, bjegunac iz raja, dirigent, kompozitor, impresario u pozorištu Grimani, slikar, falsifikator Karpača - a kakav melanholik na kraju. On je došao „nekuda iz daleka“. Njegova domovina je melanholija. Bruno, kakva uznemirenost, kakva ustreptalost. On bi probao da hoda i po vodi i mislim da bi uspio. Hitar kao đavo i kao anđeo, kao toreador ili kao Omar Sivori. Kakav bi Bruno bio dribler i kakav galeb.

Taj moderni đavo, osvajač slobode jeste sušta suprotnost Don Krstu. Bruno je Krstovo drugo lice ili dvojnik, ili sve ono što je on želio da bude, ali nije. Bruno je po energiji sličan impresariju Cijaniju. Ta vidra i aždaja koja uzme i poždere pisca libreta i glumce i pjevače, i kostimografe i scenografe i sve to dovede u pogon u stanje harmonije. Impresario živi za uspjeh, za aplauz. Ali je to impresario koji zna šta je poezija, šta je muzika, ali zna i kakva je moć publike. Libreta Don Krsta izvođena su u Veneciji, Modeni, Pjaćenci, u Beču. I Don Krsto je mislio da će slobodu naći u svijetu pozorišta. A onda je vidio da i u tom svijetu vladaju buka i bijes, taština, improvizacija i površnost. Pozorište je carstvo, prćija impresarija, a nije dom, nije hram pjesnika. Don Krsto, mladi plemić iz Budve, učitelj i kanonik u crkvi Sv. Ivana, pisac Anala grada Budve, doktor prava iz Padove, pisac libreta i kanonik crkve Sv. Marka u Veneciji bio je nadasve pjesnik. Kakav je samo onaj sonet kojim Tripo začikava Krsta. Kakav naslov Lijepoj ženi koja je iz nestašluka izlazila iz kuće u vrijeme kada je sniježilo. Koliko melanholije u tom naslovu i koliko melanholije u tom sonetu. To je jedan od najljepših soneta italijanskog baroka, kao najbolji Petrarka. Samo sa više šarma i mangupluka. Energija ove drame počiva u jeziku. Taj jezik ima ljepotu mediteranske arije, ima ritam valova. Vida Ognjenović uspijeva da ljepotu baroknog, mediteranskog jezika (intonaciju iz anala, soneta iz drame Krsta Ivanovića) prevede u govor, u atmosferu drame „Don Krsto“.

Mediteranski, paštrovski dijalekat u ovoj drami ima ritam savremenog govora, govora i prigovora. Ljepota jezika prevodi ovu dramu u fantastiku. I zato je u ovoj drami i pričina jedna vrsta istine ili sve je vidno i sve je prividno. I zato su već i sami naslovi scena u „Don Krstu“ i jedan plemeniti humor, uvod u fantastiku. Evo: Šta kaže voda, Prosula se zvijezda, ili Malo mu jedno ime, ili Bilo ti more dobar drum ili Muzika je more u koje se tone lagano. U melodrami svi su junaci po definiciji dobri, a glavni junaci predodređeni su da im sve ide pogrešno, i da stradaju od onog što je najbolje u njima. Zato je Don Krsto vrhunska melodrama. Stilizovana melodrama, melanholična melodrama. Ovo je drama o stranstvovanju jednog pesnika, kanonika i pesnika, ali ovo je i drama o velikom prijateljstvu (Krsto i Bruno), o prijateljstvu po daru i usamljenosti i najpre drama o ljubavi. O ljubavi dva brata, brata bliznika prema jednoj ženi, prema Luciji. Kakav je to ljubavni roman, Lucija i Don Krsto. Kakav bi to samo bio film. I snimićemo mi taj film, režija Vida O. Ja ću igrati Đanija Riveru. Don Krsto je drama o ljubavi, jer ljubav i zvijezde pokreće. To je Dante, Dante ili Lionel Mesi.

P.S. Tijana Đerković veliki poznavalac baroknog pjesništva i prevodilac drama Vide Ognjenović na italijanski, napisala mi je da je u venecijanskom arhivu, soba ta i ta, polica ta i ta, svezak taj i taj, pronašla podatak da je u vrijeme korizme kada se igra lopte na strelištu kod crkve St. Bonaventure, među plemićima najbolji igrač bio Bruno di Kataro. A da je Don Krsto Ivanović u bokserskim borbama između Kaštelana i Nikoleta boksovao za Nikolete. I da je u ljeto 1671. baš u petak 17. avgusta nokautirao kompozitora (i impresarija) Đakoma Paljardija i da je imao stravičan kroše.

A kad sam Tijani Đerković, koja već dvije decenije živi u Rimu, rekao kakva je podjela u Don Krstu ona mi je sa oduševljenjem rekla da je to apsolutno najbolja podela i da dolazi na premijeru sa plemenitim Don Kristoforom Ivanovićijem.

I zato dođite obavezno u Budvu 17, 18, 19 i 20. avgusta da vidite kako poezija, kako muzika, kako ljepota tone u St. Stefanske valove.

Adio vam i živio Don Krsto.

Božo Koprivica