Izložba slika:
Marica Kuznjecov Boljević i
Đorđije Bato Boljević

Lucija Jelušić - Đurašković

Marica Kuznjecov Boljević i Đorđije Bato Boljević

Izložbu slika Marice Kuznjecov Boljević i Đorđija Bata Boljevića otvorila je Lucija Jelišić - Đurašković. Izložba je inače početak likovnog programa na ovogodišnjem "Gradu teatru". Stručni konsultant likovnog programa je Stanko Papović.

Tekst u ovoj reportaži je preuzet iz kataloga koji je štampan povodom organizovanja ove izložbe.
Fotografije: Montenegrina Team

Dosljedna svom putu umjetničkog proživljavanja ideje kroz prizmu osobenih likovnih sredstava, Marica Kuznjecov Boljević ostvaruje slike koje nose karakter intimnih likovnih zapisa, komentara, autorefleksivnih osvrta. Njena likovna poetika se zasniva na apstrakciji u saglasju sa idejom nepokoravanja nikakvoj shemi koja bi zatvorila njen intelektualni i emotivni podsticaj. Pa, i kada se u zamisli pojavi ideja u obliku figure, ona je lišena literamih akcenata, ili detaljnih opisa - u pitanju je uvjek sama suština, ono što figura nosi kao poruku, kao svoj praoblik ili simbol. Na njenoj slici kao da nestaju prostorne kordinate, spoljašnji i unutarnji svijet se stapaju u smjelu ekspresivnost postignutu kako žustrinom poteza, tako i sukobljavanjem različitih, suprotnih oblika, boje i bogatstva strukture koji u pokretačkoj stvaralačkoj igri registruju povišena stanja svijesti gdje je do kraja afirmisana subjektivna posebnost u spontanoj reakciji na izazove životne stvarnosti.

U težnji ka razbijanju stereotipa, Marica Kuznjecov Boljević nalazi mogućnost izraza ne samo u boji i liniji, već i u materiji (kolaž / kao preuzeta materijalna struktura koja u slici dobija novo estetsko značenje) koji će sugerisati dalje mogućnosti u proširivanju vizuelnog iskaza. Uz liniju i boja, kao energija, materija i emocija, sva u koncentrisanoj vizuelnosti, neposredno sudjeluje u njenom obračunu sa prostorom slike, vremenom i samom sobom. Specifično odabrani hromatski spojevi jačeg intenzizeta (ljubičasta - crvena, zelenkasta - narandžasta) naglašavaju izvjesnu agresivnost u likovnoj materijalizaciji sukoba lirskog i dramatičnog, poetskog i apokaliptičnog, u iskonskoj potrebi da se progleda i sagleda bivstvo iznutra. Hirovita igra linije pojačava psihološku i sugestivnu vrijednost kolorita i raznorodnim kretanjem oživljava geometrijsku arhitektoniku slikanog prizora, sa prepoznatljivom figuracijom koja se tek nazire, a koja je naročito uočljiva u poslednjem ciklusu započetom slikom, pod nazivom "Srećna slika" (2002.god.). A prizor je pronađen u sferi nadrealnih zamisli podstaknutih naivnom dječijom komplikovanošću i svjesnom bezazlenošću kao jednoj od stanica na putu u praiskonsko, haotično, koje se doživljava trenutkom.

Kao pristigli iz ponora kolektivno nesvjesnog rađaju se likovni znaci prepušteni ćudljivoj igri boja, linija i formi. Priroda tih plastičnih znakova je složena i njihova semiološka analiza bi svakako pokazala koliko su označeno i označavajuće stopljeni u formu znaka da smo, kao posmatrači, odmah uvedeni u samu suštinu slike, u posebnost njenog prostora. U ovoj imaginativnoj atmosferi razčlanjava se i razvija osoben unutarnji monolog. Monolog koji, uvijek na poseban način sublimira humane vrijednosti postajući "instrument analize za ljudsku dušu". Monolog u kome se raščlanjava iskustvo i otvara prostor za hrabri iskorak u nepoznato da bi se pokrenulo ka dalje, ka više, ka izazovu, ka smislu, ka postavljanju novih i nanovo novih pitanja, ka odgovoru...

Konstantno postavljajući suštinska pitanja na relaciji vizuelnih senzacija i onoga što se osjeća dubinom duše, isprepleteno bogatstvom i razuđenošću asocijativnih i refleksnih unutrašnjih, podsvjesnih sadržaja, umjetnica stvara slike koje ne samo da energetski zrače, već se kroz njih osjeća i određeni dinamički princip, kao energija koja pokreće. Forma kao da se i pokretom i kolorističkim odnosima podiže sa svoje osnove, te počinje da leti, lebdi ili pada u prostoru, u tom iracionalnom prostoru kroz koji opijeni slobodom putuju i anima i logos... A sve to, u dubljem značenju, kao da predstavlja simbol transcedencije, oslobađanja čovjekovog bića i njegove težnje da sjedini svijest sa nesvjesnim sadržajem duha i time ostvari svoje biće i svoju humanu ličnost.

Za njeno umjetničko izražavanje vidljiva realnost je isuviše tijesna, dok je transcedencija izvan svijeta i unutarnjih duhovnih dubina, isuviše prazna. Gradeći mostove između ove dvije sfere, Marica Kuznjecov Boljević rješenje nalazi u proširenju likovnog jezika, subjektivnim, nanovo oformljenim, vizuelnim znacima koji dosežu granicu neizrecivog čime na osoben način otvara nove puteve izraza u savremenoj crnogorskoj likovnoj umjetnosti.

Lucija Jelušić - Đurašković