27.07.2010.

GRAD THEATRE CITY BUDVA

Trg Pjesnika


"CRNOGORSKA TRILOGIJA"
Dragana Nikolića

       U utorak, 27. jula 2010. godine na Trgu pjesnika je održano književno veče posvećeno djelu Dragana Nikolića, i njegovoj Crnogorskoj trilogiji objavljenoj u Matici crnogorskoj 2009. godine. O Crnogorskoj trilogiji Dragana Nikolića razgovarali su Božena Jelušić, Dragan Radulović i Novica Samardžić.

      Dragan Nikolić je rođen 1933. godine u Ozrinićima kod Nikšića. Objavio je romane Spasenje, Dim i Ulište. Bio je scenarista više igranih filmova sa tematikom iz crnogorskog života, zajedno sa bratom Živkom Nikolićem. Član Matice crnogorske, Društva nezavisnih crnogorskih književnika, Crnogorskog PEN centra. Doajen makedonskog novinarstva, dugo godina je bio dopisnik ,,Borbe” i ,,Naše Borbe” iz Makedonije, kao i mnogih crnogorskih medija, među kojim ,,Pobjede” i “Monitora”. Posljednjih godina svoj radni vijek i život proveo je u skopskom dnevnom listu ,,Utrinski vesnik” u kojem je zapamćen po analizama koje je pisao za aktuelno stanje u regionu, za što je bio nesumljivi ekspert i autoritet. Dragan Nikolić je dobitnik svih mogućih visokih nagrada u novinarstvu, a među novinarima je zapamćen kao jedan od najautoritativnijih i najcjenjenijih kolega.

Dragan Radulović

       Dragan Radulović je opširno analizirao djelo Dragana Nikolića. Na početku svog izlaganja, zapitao se da li se o djelu i stvaralaštvu ovog značajnog crnogorskog pisca danas malo govori i piše u javnom diskursu Crne Gore, a takođe i da li su njegove knjige predmet proučavanja na katedri za crnogorsku književnost.

       Iz opširnog izlaganja Dragana Radulovića izdvajamo sljedeće: "Crna Gora i njena dvadesetovjekovna istorija, u Nikolićevoj trilogiji u stvari su glavni junaci književno-umjetničkog djela. I to istorija shvaćena u Ničeovom smislu „kao bremeniti višak" koji nemilosrdno pritiska ljude i ne dopušta im da dovrše započeti proces individuacije, da napokon stanu na svoje noge i preuzmu odgovornost za vlastite živote. Junaci u trilogiji, iako su veoma uspješno književnim sredstvima individualizirani, u suštini su tek nemoćni „potomci", tek beživotne lutke jedne velike naracije koja iracionalno upravlja njihovim sudbinama. Oni uistinu žive vlastite živote tek u onoj mjeri koliko potvrđuju i nastavljaju sjećanje na nekadašnju „slavu" svojih predaka. Izvan ontologizovane priče o prošlosti „kuće" kojoj pripadaju, a koja je uvijek bez mrlje i čista, oni realno ne postoje. Na užas, tako razumljenog identiteta: čovjeka ne čini samo prošlost u predanju kojeg se sjeća, ne čini ga samo ni sadašnjost koju živi, već čovjeka i njegov identitet određuje i budućnost kojoj stremi, ništa manje; ako ne i mnogo više od prošlosti i sadašnjosti?! Traumatične lezije, koje na dušama likova neizbrisivo utiskuje dominacija porodične mitologije, u trilogiji olikotvorena u metafori „kuće", onemogućavaju duhovno sazrijevanje, zbog čega likovi ostaju patološki zarobljenici epskog fantazma o prošlosti. Što, naravno, ne znači da se zbog toga loše osjećaju. Naprotiv, veoma su zadovoljni sobom.

       Autoru nije strano umetanje folklorne građe u umjetničko tkivo romana, ali to uvijek čini u mjeri koja ne ugrožava osnovnu estetsku zamisao. Vrijednost Trilogije ogleda se i u jeziku kojim je napisana, crnogorski jezik Nikolićeve proze je dinamičan i zvukovno bogat, toliko fleksibilan da s lakoćom oživljava umjetničke slike jednog nestajućeg svijeta prošlosti, i doprinosi ostvarenju postavljenog umjetničkog cilja. Crnogorska trilogija je djelo koje od svog čitaoca zahtijeva ozbiljnu koncentraciju, jer su i saznanja koja nam saopštava ozbiljna. Nikolić je uspio u svojoj Trilogiji da u pitanje dovede najmučnije crnogorske mitove i stereotipe, I da čitaoca pozove na hermeneutički napor njihove razgradnje. Napor; koji ne ostaje bez nagrade".

Novica Samardžić

       Novica Samardžić je pojedinačno analizirao romane Kuće, Dim i Ulište. Izdvajamo pojedine djelove izlaganja Novice Samardžića.

       "Nikolićevo djelo je u suštini pobuna protiv laži, otuđenja i smrti čovjeka. Otpor manipulaciji, i društvenim eksperimentima i zločinima koji su obilježili crnogorsku stvarnost XX vijeka. U narodima koji su imali drugačije iskustvo slobode, možda taj društveni inžinjering nije odmah prepoznat kao plan zlih sila, ali u Crnoj Gori koja ima tradiciju viševjekovne samoizgradnje kroz ideju slobode to se odmah identifikuje kao nešto strano ljudskom postupku i kraj vremena u kojem prestaju humanistički orjentiri. Zato junaci ovog djela pitaju odakle nekom pravo da im uzme ono što ih je uvijek činilo čovjekom".

       "Odlazak od kuće iz Ulišta je pobuna, žeđ za ljudskim naivnim traganjem za smislom i predjelima sreće, obećanom zemljom. Potraga za ravnotežom, uspjehom, središtem samorealizacijom. Iskustvo na tom putu dovodi do saznanja da je cilj nedostižan, postoji samo traganje u kom se vremena i prostori miješaju. Gubi se kontinuitet, nema reda koji možda nikad nije ni postajao. Ljudske sile su nejake i na kraju čovjek ne može ni u šta biti siguran."

       "Crnogorska trilogija je djelo širokog stvaralačkog zamaha, izatkana od mnoštva tokova, planova i nagovještaja, slutnji, saznanja o ljudskoj ograničenosti, nemoći da se nađe obećana zemlja i pogubnosti ideje da se dođe do nje".

Božena Jelušić

       Analizirajući djela Dragana Nikolića, Božena Jelušić je pošla od romana "Dim". "Čitajući roman shvatila sam da je ogromni broj scena iz ovog romana već ufilmljen, odnosno da se već nalazi u filmovima Živka Nikolića. Mnogi filmski medaljoni Živkovih filmova prosto su rasuti po ova tri romanima" naglašava Božena Jelušić.

       Za romane Dragana Nikolića kaže da se radi o fragmentarnoj prozi, u kojoj se zapravo razmišlja i istražuje to stravično opterećenje Crne Gore istorijom i ta činjenica da od istorije Crna Gora ništa ne uči nego postaje njenom žrtvom u nedogled.

       U nastavku svoje veoma nadahnute besjede za roman "Ulište" ističe da se već na samom početku osjeća dio autobiografskog. "Tu junak romana govori o svom bratu koji je otišao od kuće i zaljubio se u slikarstvo u svjetlost i u Đota - tu naslućujem Živka. Vraća se kući i donosi dio te opsjednutosti umjetnošću - a njegov otac očekujući da on ostane kući da se vrati na svoje Ulište, da nastavi porodičnu lozu, da bude rob te kuće kojoj svi služe kaže: "Jednoga sam sina štetovao". Ubrzo i drugi sin odlazi u svijet i otac kaže: "Imao sam dva sina i oba sam štetovao"...To da junaci postaju robovi istorije, robovi plemena, robovi stereotipa, robovi nečega što je iznad njihovih ličnih želja, iznad humanosti - to je ta tragična priča koja se iz ove plemenske gotovo anegdotske crnogorske stvarnosti lako može prevesti na neki fond savremenosti, gdje smo opet žrtve neke ideje...Narodi u kojima je jaka ta plemenska svijest, jaka ta potreba da služimo kući i plemenu, takvim narodima istorija postaje još tragičnija još teža" - naglašava Božena Jelušić.