|
|
|
|
18.08.2010. GRAD THEATRE CITY BUDVA
"Grad teatar" Budva, Viljem Šekspir OTELO Reditelj: Veljko Mićunović
Na sceni iza osnovne škole održana je predstava "Otelo", po istoimenom Šeksprovom djelu, u režiji Veljka Mićunovića, prošlogodišnja koprodukcija "Grada teatra" i Kraljevskog pozorišta "Zetski dom" i MESS Sarajevo.
Autor: Vilijam Šekspir
Igraju: Otelo: Branimir Popović
Rođen 1986. u Baru. Diplomirao pozorišnu režiju na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti u klasi prof. Egona Savina. Radio kao asistent režije Jiržija Mencla i Paola Mađelija na predstavama Vesele žene vindzorske (NP Beograd) i Italijanska noć (JDP). 2006. godine debituje sa svojom predstavom ‘Ne šetaj se gola’ (Slavija). 2007. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu postavlja komad Januša Glovackog ‘U lovu na bubašvabe’, sa kojom gostuje na nekoliko pozorišnih festivala kod nas i u inostranstvu.
Tragedija „Otelo“ nastala je u umjetnički najznačajnijem periodu života Viljema Šekspira (između 1601. i 1608. godine) kada su za samo sedam godina, između ostalog, stvorene sve četiri velike tragedije: redom „Hamlet“, „Otelo“, „Makbet“ i „Kralj Lir“. Nabujala životna energija, strasti koje pokreću i ruše, snažni karakteri, strašni sukobi dobra i zla unutar i izvan junaka, njihove moćne vrline i jednako moćne slabosti... sve to čini ove komade neodoljivo privlačnim i u našem vremenu. Tragedija „Otelo“ dotiče mnoge vječite teme, oslikava sukob uzvišenog i niskog u ljudima, otvara pitanje rasizma, ksenofobije, političkog poretka i rasporeda moći, te strašne uloge vrlog pojedinca u jednom takvom politizovanom lavirintu. Dakako, tu je i melodrama, priča o ljubavi i (ne)prijateljstvu, vjernosti i ljubomori, odanosti i osveti... Smatra se tragedijom karaktera, u kojoj je tragični ishod prouzrokovan ne dešavanjem već osobinama i djelanjem junaka. „Otelo“ je sve ovo u jednom, tragičan, strastven, uzvišen a čulan, arhaičan a savremen, ništa manje blizak gledaocima elizabetanske epohe nego nama, iznad svega uzbudljiv, privlačan, blizak, vječit. OTELO Za razliku od ostalih Šekspirovih tragičnih junaka, kod Otela postoji veoma jak uticaj prošlosti na sadašnjost koja se zbiva na sceni. Prije početka dešavanja na sceni, on iza sebe ima jednu krajnje egzotičnu, romantičnu, pustolovnu ali i surovu, herojsku biografiju. Tajanstvenost koja ga obavija počinje već pričom o njegovoj majci koja je bila žena plemenitog roda, vična vradžbinama. Još od djetinjstva bio je učesnik uzbudljivih događaja na moru i kopnu, prolazio pustinje i najviše vrhove, često u situaciji da se vještinom i hrabrošću spasava od sigurne smrti. Stasao je u junaka u čiju se hrabrost, čestitost i ratničko umijeće ne sumnja. Sve ga ovo u mletačkom okruženju čini posebnim, vrijednim hvale i divljenja, ali i zavisti i zlobe. Njegovu duhovnu posebnost podvlači i fizička različitost, tamna boja puti, visina i stasitost. Za svoju ženu, vanredno lijepu i plemenitu Dezdemonu, on je oličenje romantičnog junaka, ali za ostalo okruženje u kojem se obreo, on je nepoznat, egzotičan i tuđ, vrijedan divljenja ali nepredvidljiv, uzvišen ali neoprostivo drugačiji. Tu počinje njegova tragička krivica... JAGO Poznavaoci Šekspirovog djela su rekli, da je Jago kojim slučajem pozitivan lik, o njemu bi bilo napisano isto toliko kao o Hamletu. Tražimo li realan motiv za njegovu zlobu, naći ćemo ih nekoliko: osujećenost u društvenom statusu, vjerovatno i u emotivnom životu, osjećanje iznevjerenosti, nepravde, ljutnje... Međutim, ono što ga čini jedinstvenim nije na površini i ne može se do kraja otkriti analizom redosljeda događaja, već objašnjenje njegove zloće leži mnogo dublje, u samoj suštini njegovog karaktera. Kako lijepo reče Veseliin Kostić: „Pitanje zašto Jago čini zlo u suštini je isto što i pitanje zašto je Šajlok svirep ili zašto Hamlet okleva. U slučaju svih tih likova osjeća se da su srasti, misli i emocije šire, značajnije, veće od samih ličnosti koje ih nose... Da Jago ima jasan motiv koji je stalno u svesti gledalaca kao objašnjenje za njegove postupke, to više ne bi bio Jago.“ Milena Lubarda Marojević
Reditelj Veljko Mićunović o predstavi: “Svako uopštavanje redukuje smisao, pa ću rizikovati i kazati da u fokusu naše predstave nije ljubomora kao tema, već u Otelu čitamo političku dramu. Naravno nikako ne bismo da narušimo mit o pravoj i fatalnoj ljubavi tako potreban ovom svijetu koji je prezrire intimu, i ruga se svakoj velikoj emociji. Riječ je o jednom fenomenu našeg vremena, o gruboj političkoj osjećajnosti savremenog svijeta, kao i prostora i vremena u kome živimo, konkretno. O ogoljenoj borbi za vlast, gladi za političkom moći, pa ako hoćete, i ogoljenoj slici poitike kao iznad svega unosne profesije. Svijet u kome živimo je Jagov dom. Preko Jaga ga identifikujemo kao intriganski, beskrupulozan, samoživ, protivrječan I istovremeno zavodljiv u toj protivrječnosti, prepun paradoksa… Svakako, Šekspir je naš savremenik.”
|
