SADRŽAJ PO
OBLASTIMA
Književni programi
Likovni programi
Scenska umjetnost
Muzički programi
Arhivska i bibliotečka građa, studije, knjige...
Organizacije, institucije, društva
Manifestacije, festivali
Portreti
Muzejske izložbe
Galerije, foto reportaže, video zapisi






 
| Naslovna | O projektu | Saradnički program | Linkovi | Kontakt |

 

 

 

13.07.2010.

GRAD THEATRE CITY BUDVA

 

Atelje 212, Beograd

Boris liješević, Branko Dimitrijević

ČEKAONICA

Režija: Boris Liješević

 

       U holu JUSMŠ "Danilo Kiš" u Budvi odigrana je druga po redu predstava ovogodišnjeg "Grad teatra", "Čekaonica" po tekstu Borisa Liješevića i Branka Dimitrijevića, a u režiji Borisa Liješevića, pozorišta Atelje 212.

       Ovo je predstava kojom se otvara ciklus posvećen budvanskom reditelju, ovoga puta Borisu Liješeviću, koji već dugo gradi uspješnu karijeru pozorišnog reditelja, o čemu svjedoči i činjenica da je na ovogodišnjem Sterijinom pozorju za ovu predstavu dobio Sterijinu nagradu za pozorišne inovacije.


 

Tekst je inspirisan komadom „Čekaonica Nemačka“ Klausa Pola
Reditelj je Boris Liješević
Oblikovanje scenskog prostora i kostimografije Mina Ilić
Kompozitor je Aleksandar Kostić
Dramaturg je Branko Dimitrijević.



IGRAJU:
BRANKA ŠELIĆ,
NEBOJŠA ILIĆ,
BOJAN ŽIROVIĆ i
JELENA TRKULJA.



       Inspirisan kamadom njemačkog autara Klausa Pola "Waiting room - Germany", koji јe nastao iz ispovijesti ljudi koji su se po ujedinjenju Njemačke našli u novom sistemu i novaj državi, jaš uvijek čekajući odgovor na to šta su godinama očekivali. Boris Liješević počinje da istražuje na koji način su naše рrоmјene uticale na lične živote ljudi u Srbiji nа početku dvadeset prvog vijeka. Intervjue јe zajedno sa dramaturgom Brankom Dimitrijevićem obrađivao, како bi od iskaza postali dramski monolozi. Ovim monolozima je dodao i monolage iz izvornog kamada "Waiting room - Germany" kako ni analogija između našeg društva danas i (bivšeg istočno) njemačkog prije 15 godina ne bi promakla.



BORIS LIJEŠEVIĆ

       Rođen u Beogradu 1976. Gimnaziju završio u Budvi. Godine 1999. apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na grupi za srpsku književnost i jezik, a 2004. diplomirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gde radi kao asistent na Katedri za intermedijalnu režiju.

       Kao asistent režije radio na predstavama Jagoša Markovića, Bora Draškovića, Ljuboslava Majere, Omar Abu el Ruba i nekoliko godina sarađivao na predstavama Tomija Janežiča.

       Režije: Nikolaj Jevrejinov, U kulisama duše, Kristofer Fraj, Feniks, Teatar 'Promena', Akademija umetnosti Novi Sad; V. Šekspir, Dva viteza iz Verone, Amatersko pozorište 'Zmaj' Irig; B. Nušić, Opštinsko dete, Narodno pozorište Kikinda; Fedor Šili, Beograd– London (u okviru projekta Beogradske priče 04), SKC Beograd; Dejvid Harover, Prisustvo, Atelje 212Beograd;L. Hibner, Greta stranica 89, ...



BRANKO DIMITRIJEVIĆ

       Rođen u Beogradu, diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, piše drame i romane. Tri romana su mu objavljena i veći broj pozorišnih komada i scenarija za televiziju izveden. Od 2006. radi kao dramaturg u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.

       -Objavljeni romani: Hoćeš li da popiješ nešto, Oktoberfest (po kome je snimljen istoimeni film), Nećemo o politici (dramatizacija izvedena u somborskom Narodnom pozorištu).

       -Neke od izvedenih drama: Ko je ubio kapetana Kuka, Tragedija genija, Frenk Zapa i praško podzemlje, Kako je pisan sovjetski Robinson, Čarobono kresivo, Trtica rajske ptice, Kakao i čokolada i kapetan crna brada, Godo na usijanom limenom krovu, Kao da, Ljubavni jadi Vudija Alena.


     

Ana Tasić je o predstavi rekla:

       "Tekst Čekaonica koji su potpisali Boris Liješević i Branko Dimitrijević prvi je (registrovani) slučaj verbatim drame kao baze za verbatim pozorište kod nas. Reč je o osobenom obliku dokumentarnog dramskog teksta koji je nastao adaptacijom niza razgovora autora sa realnim ljudima, koji su otkrili svoja stvarna, autentična iskustva. Čekaonica tako predstavlja jedan istiniti mozaik današnjeg življenja (ili preživljavanja) u Srbiji, sliku traumatičnog prilagođavanja na nova pravila društvenih igri. Suočavanje sa brutalnom bezličnošću (post)kapitalističkih principa inicira jedan novi, post ili turbo, dramski apsurd, udesetostručeno mračniji i  bezizlazniji od onog Beketovog.


       
       Scena predstave Čekaonica je sasvim prazna, pusta, jalova; čak i stolice na kojima glumci sede ili leže su stolice pozorišta, na koje je smeštena i publika. Time se simbolički poistovećuje pozicija likova i gledaoca: oni, kao i mi, neprestano nešto iščekuju, vrebaju prilike,  nadaju se. To je jedna postegzistencijalistička situacija užasa čekanja, bez vizije ili plana, izoštrenija i kolosalnija, odgurana u još skučeniji ćorsokak. U jednom uglu scene se nalazi boca sa vodom, iz koje likovi ponekada piju, što je retki trag života (možda je ta voda i neka vrsta replike na ono drvo iz Čekajući Godoa). U pojedinim scenama, sasvim retko, kratko i stidljivo se začuje tiha, ali razigrana muzika koja cepa, bar na trenutke, jako bolnu i uznemirujuću tišinu (kompozitor Aleksandar Kostić). Muzika ima funkciju kontrasta prema preovlađujućem beznađu, predstavlja neki prasak nade koja se provlači kroz pukotine opšte nemoći."