04.08.2010.

GRAD TEATAR BUDVA

Izložba:
"WONDERLAND"

Slike
Vladimira Klisića

       U crkvi Santa Marija otovrena je treća ovogodišnja izložba Grad teatra. Izložene su slike akademskog slikara Vladimira Klisića pod nazivom "Wonderland". Izložbu je otvorio crnogorski književnik Pavle Goranović.

Sa otvaranja izložbe

Vladimir Klisić

       KLISIĆ VLADIMIR, rođen 21.02.1978. godine u Podgorici, diplomirao na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 4.12.2001. godine u klasi profesora Nikole Gvozdenovića na odsjeku slikarstvo. Prvu samostalnu izložbu imao na Cetinju 2001. godine. Učesnik mnogobrojnih kolektivnih izložbi. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2010.
U stalnom radnom odnosu zaposlen u Radio-Televiziji Crne Gore na mjestu scenografa.

Pavle Goranović

       U katalogu koji prati ovu izložbu, književnik Pavle Goranović opisuje slikarstvo Vladimira Klisića na sljedeći način: "Ciklusom radova koji ne mogu izazvati ravnodušnost, Vladimir Klisić se prvenstveno predstavlja kao slikar provokacije. Ali ne one provokacije koja bi obavezivala na dopadljivost, više nego na neku zajedničku, našu i umjetnikovu, zapitanost nad onim što nam je pred očima... Nad svijetom koji nam se ukazuje kao tijelo ili pejzaž, kao sklad i sukob, kao probrani skup gotovo istovjetnih stvari, ali i kontrasta. Kao što svijet iskušavamo na razne načine, tako i sebe i svoje sumnje možemo preobući uvijek u drugačije ogrtače. Ali od sebe i od svijeta koji nas okružuje zasigumo nećemopobjeći.

       Zato Vladimir Klisić započinje sa naoko savršenim oblicima, da bi u igri ponavljanja pokazao njihovu ranjivost. To su mjesta gdje se miješaju - sukobljavaju i slažu - vrline i poroci, muke i ljepote, pogledi i snovi... Kao neka okrenuta ogledala mogu da funkcionišu ove slike. Takvim postupcima Klisić pokazaje ograničenost svega, pa i ovih (nad)realnih prizora.

       Veoma su intrigantni u ovim radovima oni momenti kada slike teže da izađu iz svojih okvira. Kao što se čovjek, napuštajući nametnute regule, često želi odmetnuti iz predjela stvarnosti. Možda se ponegdje osjeća stanoviti otpor prema komercijalizovanom okruženju, prema raznim fenomenima našeg doba, čemu doprinose i katkad ironični nazivi slika.

       Na Klisićevim slikama lagano se prelamaju stvarnosti, kao što eros i tanatos umiju neosjetno promijeniti mjesta. I kao što možemo da čitamo sa tijela kao sa kakvog prepoznatljivog pejzaža, i obrnuto. Tijela i precizni oblici preuzeti iz prirode, ovdje se rimuju, prizivaju saosjećajnost. A šta je onda u dubini slike, u srži življenja? Da li viđeni svijet jednostavno reflektuje unutrašnja stanja? To ne možemo sa sigurnošću reći; uglavnom razni su preobražaji mogući - ukazuje slikar, sugerišući da je čulno tek jedno od iskustava. Zato Vladimir Klisić zauzima onaj trenutak kada smo na ivici osjećaja i misli, kada ti skladni, ali bezglavi oblici, usljed svijesti o prolaznosti, upućuju na raspolućenost bića.

       U takvom rukopisu, tjelesnost služi kao susret i put do (samo)spoznaje: ili je to spoznaja od koje sve počinje - ka spolja i ka unutra? Ne smijemo se zadržati na površinskom sloju, budući da se Klisićeva slikarska energija kreće raznim smjerovima. Tom tehnikom privlačenja i naoko ograničenim motivima, autor najavljuje moguće metamorfoze i popisuje uvjerljivo slične oblike koji su svakodnevno pred nama. Dijelom nam nameće misao da nema ništa izvan ovog prostora kojim smo opasani. Ova skrivena salsa, dakle, odvija se u nekom magičnom međuprostoru.

       Putovanje kroz ove privide omogućuje posmatraču uvid u bliskost i istovremenost prikazanih oblika, a autoru jednu na prvi pogled distanciranu poziciju. U urbanoj obradi svakidašnjih priviđenja, prepoznajemo načine čovjekove izgubljenosti u svijetu. Stoga, slikama Vladimira Klisića treba dopustiti da nas navedu na brojne mogućnosti razumijevanja".

       Milica Radulović istoričar umjetnosti, za likovno stvaralaštvo Vladimira Klisića kaže:

       "U slikarstvu Vladimira Klisića prepoznaje se jedna posebna i nenametljiva atmosfera mističnosti ili zagonetnosti, nalik snu, gdje prvobitni kontekst prizora, zapravo znači nešto drugo. A to drugo, ovdje je polazište za jednu specifičnu, nadrealističku poetiku Magritovske ikonografije, koja posmatrača uvodi u neku vrstu mentalne igre, dvosmislenih sadržaja i značenja.

       Učestalim ponavljanjem određenog motiva, umjetnik u izvjesnom smislu poništava „opšta mjesta" slike, i na taj način stvara nove odnose i nova značenja, nepoznate i tajanstvene. U tom rasprhnutom ili lebdećem stanju stvari, gdje gotovo svaki oblik nalikuje nekom predmetu ili nekom drugom obliku, u igru slikarstva će skliznuti neki očigledan izraz, banalan ili svakidašnji, koji opet blago i neprestano obavija tišinu figura ili predjela, i kao kroz san, dopušta da prizor prožmu zagonetni prividi stvarnosti.

       Slijedeći tu neprekidnost sličnoga, razdvajajući sličnost od poređenja, u jednoj čudesnoj dimenziji odsutnosti, umjetnik uspostavlja nove odnose i nova značenja stvari i oblika, nepoznate svakodnevnici. Tako autor, na neki način, tajnovito „minira" prostor, naizgled zadržavajući njegov tradicionalni poredak i u tom smislu emituje različite poruke i postiže različite likovne efekte koji provociraju intuitivno reagovanje posmatrača. Iz tog razloga, Klisićevo slikarstvo izmiče konačnim određenjima i zato ga treba otkrivati i doživljavati kroz njegovo stalno mijenjanje i uspostavljanje trajnih i ostvarenih umjetničkih vrijednosti".