26.07.2009.
GRAD TEATAR BUDVA

Izložba
Miomir Mišo Vemić
"REAKCIJA NA PRAZNINU"

       Treća izložba u okviru likovnog programa Grad teatra otvorena je 26.07. u crkvi Santa Marija. Izlagao je Miomir Mišo Vemić, a izložba je održana pod nazivom "Reakcija na prazninu". Izložbu je otvorila Ljiljana Zeković, istoričarka umjetnosti.

Sa otvaranja izložbe

Miomir Mišo Vemić

       Rođen je u Bukovici ispod Durmitora prije 55 godina. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu, likovni odsjek. Do sada je imao dvadeset samostalnih izložbi i više kolektivnih. Osnivač je i organizator Prvog međunarodnog bijenala umjetnosti minijatura - Nikšić 2005. Učesnik je mnogih umjetničkih kolonija. Dobitnik je prve nagrade "Zoran Matić" na međunarodnoj koloniji Prilepac 2005. godine, potom nagrade za sliku na Drugom međunarodnom bijenala akta u galeriji "Marko Gregović" u Petrovcu na moru 2006. god. Živi i stvara u Nikšiću.

       Likovno stvaralaštvo Miomira Miša Vemića predstavila je Ljiljana Zeković, istoričarka umjetnosti.

Ljiljana Zeković

       Ljiljana Zeković za stvaralastvo Miša Vemića kaže: "Duh postnadrealizma i ekspresionizma koji je duboko zaživio u crnogorskoj savremenoj umjetnosti, danas se javlja kao izraz jedne nove figuracije koju u slikarskom djelu Miomira Miša Vemića možemo spoznati kao sponu između arhetipskog motiva i savremene, humanistički koncipirane slike.

       U likovnoj ikonografiji odvija se nešto misteriozno i enigmatično, posebno ako se priča jedna priča, ako se zatvara krug unutar koje se odvija proces figurativnih transformacija, i razvija sistem kodova koji dešifruju realnost svedenu na "jedno". Na Vemićevim slikama vlada neko iskonsko stanje koje kroz mitske praslike oživljava tajanstveni ritualni obred posvećen vitalnosti i neuništivosti prirodnih sila koje su metaforički predstavljene slikama konjskih glava. To je galerija "portreta" konja u različitim pozama, predstavljenih najčešće u gro planu, u stavu en face, koji imaju podlogu u psihološkim izrazima određene znakovne i simboličke vrijednosti, posebno ako se uzme u obzir njihov psihoanalitički simbol nesvjesnog psihičkog života ili neljudske psihe.

       Postavlja se pitanje zašto je glava konja postala Vemićevo motivsko opredjeljenje. Odgovora ima bezbroj, a koji je pravi ostavljeno je posmatraču da odluči zavisno od njegovog pogleda na svijet i ličnog unutrašnjeg senzibiliteta. Kada sam vidjela slike na kojima je samo jedan sadržaj postavila sam sebi pitanje: zašto i kako? Onda sam se počala vraćati u prošlost oživljavajući u svojoj memoriji konja kao simbol memorije svijeta kao jednog od glavnih arhetipova koji su se utisnuli u ljudskom pamćenju. Možda, na njegovim slikama, na kojima je portretisan kao ljudsko biće, treba tražiti, osim njegovih značenja kao arhetipa vremena, simbola kosmičkih elemenata, konja smrti, sunčanog konja, uzvišenog, plahovitog, božanskog..., konja koji je dobio primarno uvažavanje kao živo biće koje ima svoj karakter, svoju sudbinsku auru i svoj život. Retrospektivnim vraćanjem kroz istoriju umjetnosti on se javlja na skicama, slikama i crtežima mnogih umjetnika, tertiran poput ljudskog tijela kao jedinstven primjer prirodne ljepote i savršenstva anatomske građe.

       Međutim, u Vemićevom slikarstvu konj nije nosilac estetske kategorije lijepog već reprezent jednog dubljeg psihofizičkog značenja nastalog preobražavanjem i apstrahovanjem stvarnosti radi postizanja jedinstvene figurativne predstave prilagođene organskim modusima sugestivnog ekspresionizma. Kao razoren klasični model, igrom tijela životinja pozira pred nama i nesvjesno nas asocira na slike bića po sebi koje ima svoje strahove, nagone ze unuštenjem i samouništenjem, osjećaj duboke melanholije i beznađa koje možemo povezati sa egzistencijalnim ustrojstvom savremenog čovječanstva. Čak i u stanju potpunog mira on emanira dramske refleksije koje nalazimo u očima ispunjenim tugom i rezignacijom, u napetim nozdrvama i likovno-jezičkim elementima koji potenciraju stvarne i metaforičke osobenosti konja. Glava postaje kosmos u malom. U/na njoj se vrše drastične metamorfoze kojima se razara koža i prodire u irealne prostore nutrine, otvaraju klakerule, rasprskavaju amorfne mase, pomjeraju djelovi glave, povezuju nedefinisane forme.

       Osnovno izražajno sredstvo u njegovom slikarstvu su boja, dinamika i ritam. Spletovima razigranih linija i poteza, koje su u funkciji jedinstvenog korpusa, ili se javljaju kao slobodni i ekspresivno naglašeni supstrati; bogatim i zvučnim koloritom; pokretom i ritmom forme; deformacijama i transformacijama anatomskih logičnosti, on formalizuje svoje vizije. Ekspresivno i nadrealno, na pojedinim slikama, u stvaralačkom i imaginativnom zamahu, gube vezu sa stvarnošću, postajući predstave apstraktnih struktura u kojima asocijativne repere treba tražiti unutar nerealnih vizuelnih senzacija. Euforije sudara boja koje se harmonizuju ili drastično sudaraju, glave koje, kao tijelo u grijehu, mijenja svoj vitalan oblik, postaju sve "mahnitije" i konvulzivnije, emanirajući energiju koja se ekspresivno širi metafizičkim prostorom slike.

       Možda, u Vemićevom slikarstvu možemo tražiti moderne kentaure, u kojima su životinja i čovjek povezani, ne tijelesnim korpusima, već razornom energijom životinje i duhovnom snagom čovjeka, elementarnom snagom nesvjesnog i intelektualnim prosvjetljenjem svjesnog. Tijesan, nevidljiv spoj zvijeri i čovjeka, i prenošenje osobenosti jednog u drugo naveo je mnoge poznavaoce Vemićevog slikarstva da u konju traže i nalaze čovjekove karakterne osobine, njegove prirodne nagone i unutrašnju borbu, i da preko njega otkrivaju univerzalnu dramu čovječanstva.

       U pluralizmu semanatičkog i likovno-estetskog pristupa stvaralaštvu Miomira Miša Vemića, njegovo slikarstvo može se tumačiti i kao oda životinji pravoj, divljoj i lijepoj koja je vjekovima bila sudbinski vezana za čovjeka na ovir prostorima, njegov pratilac u borbi i u radu, njegova imaginarna projekcija moćnom svijetu prirodnih sila".