15.07.2008.

"GRAD TEATAR CITY – PRVA BANKA CRNE GORE"

KNJIŽEVNI PROGRAM

Trg pjesnika
Ante Tomić

Književno veče Anta Tomića

U okviru književnog programa 22. festivala „Grad teatar city-Prva banka Crne Gore“ na Trgu pjesnika održano je književno veče Anta Tomića. Tomić je završio studije filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kao pisac prvi put objavljuje u časopisu Torpedo, u kojem je kasnije bio član uredništva. Prvu zbirku priča Zaboravio sam gdje sam parkirao objavljuje 1997., a njeno drugo, prošireno izdanje 2001. Njegov roman prvijenac Što je muškarac bez brkova izlazi 2000. Roman je postigao veliki uspjeh. Do sada je imao sedam izdanja.

Ante Tomić

Godine 2001. objavljuje knjigu feljtona Smotra folklora. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem napisao je dramu Krovna udruga. U adaptaciji Aide Bukvić zagrebački je HNK postavio na scenu roman Što je muškarac bez brkova. Predstava je na Marulićevim danima 2002. godine osvojila nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Godine 2003. izdaje roman Ništa nas ne smije iznenaditi, potom 2004. knjigu feljtona Klasa optimist, a 2005. roman Ljubav, struja voda i telefon.Tomić radi kao novinar za Jutarnji list. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolju reportažu (1996.) i kolumnu (2005.). Godine 2005. Hrvoje Hribar je prema njegovom prom romanu snimio film "Što je muškarac bez brkova", 2006. reditelj Rajko Grlić je prema Tomićevoj knjizi Ništa nas ne smije iznenaditi snimio film Karaula.

Sa Tomićem je razgovor vodio Flavio Rigonat, urednik izdavačke kuće “Lom” iz Beograda, koja objavljuje Tomićeve romane na ovim prostorima.

Evo nekoliko osvrta na rad Anta Tomića:

Splićanin ANTE TOMIĆ, prozni pisac i feljtonista i, po rečima novosadskog izdavača, u ovom trenutku jedna od najvećih hrvatskih književnih i novinarskih zvezda, našim čitaocima je poznat kao autor kratkih priča i učesnik Festivala alternativne književnosti, održanog prošle jeseni u Beogradu. Uz Miljenka Jergovića i Zorana Ferića, Tomič je najistaknutiji predstavnik novog talasa u hrvatskoj prozi, koji odlikuju raskid s postmo-dernističkim eksperimentom, povratak fabuliranju i temama iz savremene stvarnosti, koiokvijalni stil pripovedanja i, iznad svega, širok spektar humorističkih efekata. Pripovedajući nepretenciozno i duhovito, ovi pisci nas podsećaju na činjenicu koju smo ovde, u Srbiji, reklo bi se, zaboravili: da književnost može biti inteligentna i ubedljiva čak i kada nije namrgođena i smrtno ozbiljna. Tomićev prvi roman Štoje muškarac bez brkova (2000) dosad je imao šest izdanja i na top-listama najčitanijih knjiga u Hrvatskoj odlično se nosi s Harijem Poterom i Dnevnikom Bridžet Džons, a i kritičari ga listom zasipaju pohvalama. Muškarac bez brkova je pravi humoristički roman, pisan u najboljoj evropskoj tradiciji ovog žanra, u kojoj se iza šale i komike kriju ozbiljno posmatranje naravi i društva i pronicljiva kritika gluposti, predrasuda, licemetja i ideoloških mitova. Oslanjajući se na klasike komediografske literature, od Bokača do Hašeka i Hrabala, Tomiću polazi za rukom da tradicionalni repertoar humorističkog romana stavi u službu pripovedanja o aktuelnoj hrvatskoj stvarnosti. Zasićen sočnim i šarmantnim dalmatinskim žargonom i brojnim aluzijama na noviju hrvatsku istoriju, Tomićev stil ni u jednom trenutku ne klizi u trivijalno niti prelazi granice dobrog ukusa.

Adrijana Marčetić

"Ništa nas ne smije iznenaditi" prati životarenje skupine vojnika JNA, zatočenih u karauli uz albansku granicu, i njihovih zapovjednika, zatočenika sustava koji, po zadatku i(li) po uvjerenju, zastupaju. I jedni i drugi bi, sugerira nam Tomić, radije bili negdje i s nekim drugim: odatle izvire i većina njihovih frustracija, s kojima se svatko nosi kako zna i umije. Jedan je 'čitavu zimu bio jadan, bezvoljan i ispunjen samosažaljenjem, a rjeđe se i kupao', sve dok nije upoznao ženu svog poručnika, drugi neprestano smišlja subverzije, a trećem, nadređenom prvoj dvojici, se vojska maćehinski narugala smjestivši ga u zabitu karaulu, pa je varljivu utjehu potražio u alkoholu. 'Ujutro je još bilo donekle podnošljivo, ali popodne, kada bi već poslije ručka čitava njihova strana planine utonula u sjenu, strašna potištenost uvlačila se u ljude. Sati su se sporo cijedili, u pet bi ti se činilo da je već ponoć. Noć je bila beskrajna.'
Posljednja jugoslavenska petoljetka, u kojoj je besmisao jedne umiruće države bio na svom vrhuncu, a nadolazeći se rat već osjećao 'u zraku', i karaula 'na kraju svijeta', vrijeme su u mjesto na granici. Tada i tamo gotovo da se mogla opipati napetost koja će uskoro eksplodirati. Tomić taj prostorno-vremenski okvir, dakako, nije izabrao slučajno, no nije dopustio ni da mu 'širi kontekst' pojede priču, svjestan da joj samo osobni pristup, koji izbjegava 'formule i parole', može donijeti neopterećenost i nepretencioznost.
Zabavan i duhovit, ali i vrlo točan u detektiranju mnogobrojnih 'praznih formi' jednog sustava i jednog vremena, koji se u isto vrijeme čine tako dalekima i tako nedavnima, Ante Tomić nam je s Ništa nas ne smije iznenaditi ponudio tekst u čijim se situacijama i rečenicama lako prepoznati, jer imamo osjećaj da smo ih svi, barem jednom i barem negdje, već doživjeli ili čuli.

Dubravko Mihanović

"Ако је Hašek kroz Svejkove ratne dogodovštine opisivao besmisao rata i sistematsku glupost psihopropagandnih mehanizama koji do njega dovode, Ante Tomić u svom romanu lukavo naizgled" ignoriše" ratno iskustvo čitalaca i samog pisca, i vraća nas u "predratnu idilu" jedne zabačene JNA-karaule. Naravno, samo zato da bi tu idilu zatim ležerno dekonstruisao uz obilje finog humora i kroz kanda sasvim nepretencioznu, ali majstorski ispletenu priču o svojim junacima, kroz koje se (hteo to pisac ili ne) ogledaju kontrasti jedne "nemoguće zemlje" - koj'u smo voleli možda upravo zbog njene ugrađene greške, odnekud najvidljivije baš među regrutima JNA! Opšte je, naime, uverenje bivših JNA-pitomaca iz "boljih kuća" da se nigde kao u postojano smrdljivim vojačkim spavaonicama nije mogao tako dobro izbliza upoznati kulturološki bezdan koji je zjapio među ljudima te slabo prosvećene - i slabo osvetljene, uostalom -zemlje, mada samo nacionalistički Veliki Simplifikatori drže da je to bio zjap između "kulturnih"i "nekulturnih"etnikuma... Ostali znaju da je bratstvo po praziluku bilo snažno i nadnacionalno...
Ostajući po strani od "velike istorije" - osim ukoliko ironičnim znakom njenog prisustva ne shvatimo zapetljancije oko Štafete mladosti za voljenog, mada već uveliko preminulog Druga Tita, te lukavo smišljenog Vrapčetovog ritualnog pešačenja na Titov grob!- Tomić ispreda ljubavnu priču, mentalitetsku skasku i zavodljivo pseudoautobiografski roman, nagorak koliko i duhovit, ali bez tragova suvišne vickastosti i "ačenja". Fragmenti već trivijalizovanog kolektivnog iskustva transcendirani snagom individualne spisateljske imaginacije - teško da je moguća bolja preporuka za čitanje od ovakve mešavine! Osim, jakako, ako ne biste na ovu vrućinu radije čitali nešto od onih ljepoduha što u slobodno vreme ćakulaju sa anđelima i ostalim svetapetkama."

Teofil Pančić