Dramatizaciju teksta su uradili Andrej Rozman i Nikola Vukčević, scenograf je Smiljka Šeparović, kostimograf je Marija Dimitrijević, muziku je uradio Vladimir Marić, song grupa «Daleka obala» i scenski pokret Slavka Nelević. U predstvai igraju: Jelena Nenezić, Ivana Čović, Branko Ilić, Bojana Knežević, Pavle Ilić, Marta Pićurić, Željko Radunović, Staša Tomas, Vesna Vujošević, Dejan Đonović.
PIPI DUGA ČARAPA, ili priča o nebu bez zvijezda
Riđe pletenice i pjege na licu. Zove se Pipi. Devet godina joj
je. Nema majku (ona je sada na nebesima, odakle posmatra
svoju malu djevojčicu - velikim dvogledom, sa oblaka). Otac
joj je crnački kralj sa dalekog afričkog ostrva. Zaista. Živi
sama, u svijetu odraslih na kraju vijeka (u našoj predstavi) opterećenih kreditima, bonovima,
ratovima, čekanjem u redu. U
svijetu sa nebom bez zvijezda. Ne
želi da odraste. Ima, jedino, maštu
- koja joj daje snagu, veću od
spanaća, da se bori sa divljom
zmijom dužine 14 metara, da
otputuje na Južno more, da oživi
svoga oca koji se, kako kažu,
udavio kada mu je veliki talas
prevrnuo brod. Bori se maštom, sopstvenom čarolijom, bez predaha. Bez predaje. (Nikola Vukčević)
Prva inscenacija predstave "Pipi Duga Čarapa" u Gradskom pozorištu, bila je koprodukcija između ove kuće i Grada Teatra Budva, u sezoni 1999/2000, i predstava je sa velikim uspjehom igrana u Crnoj Gori i Srbiji. Naslovnu ulogu je tumačila Jelena Đokić, koja je za tu ulogu dobila i nagradu za najboljeg glumca na Festivalu u Kotoru, kao i nagradu Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore.
4. novembra 2004. Gradsko pozorište iz Podgorice premijerno je izvelo, poslije trogodišnje pauze, obnovljenu predstavu "Pipi Duga Čarapa" u kojoj je naslovnu ulogu igrala mlada glumica Jelena Nenezić, umjesto nekadašnje zvijezde tog hit komada, Jelene Đokic. Nenazićeva je upravo završavala glumu na cetinjskoj akademiji, a pored nje, u obnovljenoj predstavi reditelja Nikole Vukčevića igralo je još dvoje njenih kolega sa studija - Ivona Čović, koja je zamijenila Vanju Radošević, i Bojana Knežević, angažovana umjesto Nade Vukčević iz prvobitne postave urnebesne predstave o maštovitoj djevočici sa pletenicama i pjegama..
U predstavi su igrali i glumci iz prve postave tog komada za djecu i odrasle - Branko llić, Pavle llić, Marta Pičurić, Zeljko Radunović, Staša Tomas, Vesna Vujošević, Dejan Djonović, Ivo Vukčević, dok su u alternaciji igrali Zoja Bećović i Maja Sarenac Maraš ...
Astrid Lindgren: Astrid Anna Emilia rođ. Ericsson ( Vimmerby, 14. novembra 1907. - Stockholm, 28. januar 2002.), švedska književnica za djecu. Djela su joj prevedena na gotovo osamdeset jezika, objavljena u više od sto zemalja što je nesumnjivo svrstava među najpopularnije pisce književnosti za djecu. Odrasla je na imanju u južnoj švedskoj pokrajini Smaland, u obitelji punoj ljubavi, brige i - priča. Odmalena je njezin talent bio izražen te su joj od ranog djetinjstva proricali da će biti spisateljica. Djetinjstvo na malenom seoskom posjedu biće česta tema njezinih književnih ostvarenja.
Godine 1944. je knjigom "Britt-Marie otvara svoje srce" osvojila drugo mjesto na takmičenju izdavačke kuće Raben & Sjogren. Sljedeće je godine pobijedila romanom Pipi Duga Čarapa kojeg je preradila nakon što su ga odbili u izdavačkoj kući Bonniers forlag. Od 1946. do svoga penzionisanja 1970. radila je kao urednica za dječju književnost kod izdavača Raben & Sjogren. Časopis Damernas varld poslao ju je 1948. u SAD kao svojevrsnog dopisnika gdje se neposredno suočila s diskrinimacijom nebjelačkog stanovništva. Boravak u Americi inspirisao je za pisanje knjige "Kati u Americi". Priče kojima je stekla svjetsku slavu, one koje govore o pustolovinama Pipi Duge Čarape nastale su zapravo u vjerojatno najtežim trenucima u životu Astrid Lindgren, kada je njegovala svoju teško bolesnu kćer Karin. Gotovo 120 naslova obrađuje širok raspon tema: od djetinjstva u selu i gradu, problema odrastanja kao štoje usamljenost (Mio, min Mio - Mio, moj Mio), kriminalističkih priča, na primjer one o detektivu Kaleu Blomkvistu, sučeljavanja s teškim trenucima u životu kao što je smrt u obitelji romanom Braća Lavljeg Srca. Često vrlo komična kao u serijalu o Emilu iz Lonneberga. A nerijetko je koristila i fantastične elemente poput onih u pričama o najjačoj djevojčici na svijetu, Pipi. Interesantno je da je roman po izlasku izazvao podijeljeno mišljenje јег glavna junakinja ima, u najmanju ruku, kontroverzne stavove prema opštem poretku u društvu. Francuski je prevod zbog anarhije i provokativnoga karaktera sve do 1995. izdavan u cenzurisanoj verziji.
Prema mnogim njezinim djelima snimljeni su filmovi za djecu, a kasnije, iako se dugo tome protivila, i animirani filmovi.
Osim po svojim književnim djelima, Astrid Lindgren je poznata i kao aktivistkinja u borbi za prava djece i prava životinja. Zbog svoga zalaganja za pravdu, ravnopravnost i nenasilje za života je bila smatrana jednim od najvećih moralnih autoriteta u Švedskoj. Dobila je i mnoga priznanja za svoj humani rad; nagrada Right Livelihood Avvard (poznata i kao alternativna Nobelova nagrada) samo je jedna od najpoznatijih. Dobitnica je i mnogih nagrada za književnost, između ostaloga i Nagrade Hansa Christiana Andersena 1958., najprestižnije nagrade za književnost za djecu i mlade. Nakon njene smrti 2002. Švedska je vlada osnovala književnu nagradu njoj u sjećanje, koja nosi njeno ime. Iznosom od 5 mil. švedskih kruna to je najveća nagrada za književnost za djecu. (Wikipedia)
Gradsko pozorište iz Podgorice je svoj rad započelo u januaru 1951. godine. Tokom pedeset godina trajanja, ova pozorišna kuća je izvela brojne predstave na Lutkarskoj i Dramskoj sceni za djecu. Od decembra 1999. godine Gradsko pozorište otvara i treću, Večernju scenu, proširivši svoj repertoar i na predstave za odrasle. Dugi niz decenija, ovo pozorište je bilo jedino profesionalno pozorište za djecu u Crnoj Gori. Njegujući poznate dramske tekstove i pisce, kao i klasična prozna djela svjetske baštine, pozorište se lagano kretalo uzlaznom linijom. Tokom devedesetih godina doživjelo je punu afirmaciju na jugoslovenskoj pozorišnoj sceni. Brojne su nagrade koje su pratile ovaj rad. Uzastopne prve nagrade na Jugoslovenskom festivalu pozorišta za djecu u Kotoru (najznačajnijem festivalu pozorišta za djecu u zemlji) bile su znak da je ovo pozorište stasalo u pozorišnu kuću jasnog profila i izražajne scenske moći. Dalje potvrde su došle sa Jugoslovenskog festivala djeteta u Šibeniku, Bijenala jugoslovenskog lutkarstva za djecu u Bugojnu, sa Sterijinog pozorja (najrenomiranijeg festivala pozorišta za odrasle), Medjunarodnog festivala pozorišta za decu u Subotici, Medjunarodnog festivala u Silistri, Bugarska, Festivala balkanskih zemalja u Skoplju, Makedonija...
Tu su i brojni pozorišni radnici iz zemlje i inostranstva. Njihovi različiti estetski rukopisi doprinijeli su raznovrsnosti pozorišnog izraza ove kuće. Time je scenska maštovitost i izražajna sugestivnost igre Gradskog pozorišta postala znak koji se prepoznaje i od koga se puno očekuje. Danas, Gradsko pozorište nastoji da, pored njegovanja postignutog, krene novim putevima. Okrećući se savremenim dramskim strukturama i scenskim modelima, ovo pozorište iznova potvrdjuje svoje trajno opredjeljenje - doći do pozorišnog izraza koji snažno i slojevito dotiče i izražava Vječne teme' života. (Zoran Šoškić)
Nikola Vukčević je mladi crnogorski reditelj, koji je svoj trag ostavio u tri najveća centra jedinstvenog bureta baruta - SCG. Studirao u Novom Šadu, magistrirao u Beogradu, a veći deo profesionalnog angažmana ostvario je u Podgorici. Umjetnički je direktor Gradskpg pozorišta u Podgorici, režirao je desetak pozorišnih predstava, četiri kratkometražna igrana filma, jednu TV dramu, dvadesetak polučasovnih dokumentarnih filmova, bavi se režijom i produkcijom muzičkih i reklamnih spotova, a domaći film "Pogled s Ajfelovog tornja", je njegovo prvo cjelovečernje igrano ostvarenje.
Nikola Vukčevic (Podgorica, 1974.) oktobra 1998. diplomirao je na
odsjeku za filmsku i pozorišnu režiju Akademije umetnosti u
Novom Sadu, u klasi čuvenog prof, Vlatka Gilića (koji je uvršten
medju 50 najznačajnijih svjetskih reditelja svih vremena), kao
student generacije Dramskog odsjeka ove Akademije, i to još -
godinu dana prije rока za završetak studija....
Režirao je niz profesionalnih kratkometražnih filmova (prikazanih na festivalima u zemlji i
inostranstvu, kao i na TV), a njegova predstava Zoo priča po tekstu E. Olbija - vec 6 sezona
se izvodi u novosadskom Srpskom narodnom pozoristu.... Diplomirao je TV filmom Kraj igre,
po istoimenoj Kortasarovoj noveli. Tokom studija, nagradjen je štipendijom Univerziteta u
Novom Sadu, stipendijom Ministarstva obrazovanja Crne Gore, a primio je i nagradu kojom se
uvrštava u širu kategoriju najboljih studenata Univerziteta u NS. Francuska ministarstva
kulture i omladine nagradila su ga boravkom na Internacionalnom pozorišnom festivalu u
Avinjonu. Bio je asistent režije u pozoristima u Podgorici, Nikšiću, Novom Sadu i Beogradu,
kao i pomoćnik režije u desetak filmskih projekata.
Nikola Vukčević je angažovan kao univerzitetski saradnik (asistent) na katedri za režiju na
Сеtinju. Najmlađi je reditelj koji je režirao u oficijelnoj produkciji Grada teatra Budva. Na I
programu RTV Crne Gore pokrenuo je dokumentarnu seriju Ulice i Ljudi, polučasovnog
karaktera, koju realizuje kao scenarista i reditelj (do sada je uradjeno 16 epizoda). Urednik je
na Radiju Crne Gore.
