02.07.2008.

Teatar
BUDVANSKE PRIČE

Albert Kami
KALIGULA

Festivalska koprodukcija - premijera


Tekst korišćen iz kataloga koji je izdat povodom izvođenja predstave.
Fotografije: Aljoša Rebolj

GradTeatarBudva
i Gradsko dramsko kazalište 'Gavella', Pandur.Theaters, Kazalište Ulysses, Ohridsko leto, Mittelfest

Reditelj: Tomaž Pandur
Dramaturginja i asistentica redatelja: Livija Pandur
Kostimografkinja: Angelina Atlagić
Glazba: SILENCE (Boris Benko, Primož Hladnik)
Koreograf: Ronald Savković

Glumci: Livio Badurina
           Sven Medvešek
           Hrvoje Klobučar
           Dijana Vidušin
           Sven Šestak
           Ozren Grabarić
           Filip Križan
           Vedran Živolić
           Igor Kovač
           Silvio Vovk

(...)
Kaligula je sanjao carstvo nemogućega. Carstvo u kojemu su Istok i Zapad organski spojeni u jedno. Carstvo u kojemu će znanja i mudrosti drevnog Egipta služiti slavi i veličini Rima. Carstvo u kojemu će ljudi imati onoliko prava koliko imaju sposobnosti, pa će u tom carstvu i oslobođeni rob Helikon imati više prava od nekih senatora,glupljih od Kaligulinog konja. Carstvo u kojemu će biti moguće da palače i hramovi plutaju na površini jezera, i u kojemu će biti moguće učiniti Mjesec dijelom tog golemog, jednog Carstva.

Velike ideje traže velike ljude da ih ponesu. I da se žrtvuju za njih, kao što zvijezde izgaraju vlastitu utrobu da bi blještale. Noseći velike ideje, pod njihovom se težinom nedovoljno veliki slome, a dovoljno veliki izgore.

Ali velike ideje prije svega imaju osobinu nepodnošljivo iritirati male ljude. Nepodnošljivo jasno im pokazuju koliko su mali. Vrijeđaju njihov svijet maloga reda. I zato u pravilu protiv sebe izazovu gotovo čitav svijet, nespreman suočiti se s vlastitim sićušnim odrazom u zrcalu velikih ideja. (...)

(...)
Kaligulina opsjednutost Mjesecom jedna je od onih 'tamnih strana Mjeseca' o kojima nam u carevoj biografiji Svetonije ništa pouzdano пе zna reći. Nije li previše naivno da olako smatramo ludim nekoga tko želi posjedovati Mjesec u svijetu i vremenu u kojemu su svi oko njega, od najsiromašnijih robova do velikih pjesnika i žreca, s najiskrenijirn uvjerenjem željeli nabaviti napitak za vječnu mladost, prašak za nevidljivost, mast za neranjivost u bitci?

Okrutan, nemilosrdan, 'patološki krvožedan', je li to baš uistinu u tolikoj mjeri jedan svemoćni rimski car, s apsolutnom moći prava na posjedovanje svijeta, i danas, za nas koji smo vidjeli, ne tako davno i nešto malo ranije, posve banalne anonimne smrtnike kako za sobom ostavljaju neusporedivo više žrtava, pozivajući se pritom na jednako toliko apstraktna i 'nebeski utemeljena' рrаva?

Nije li licemjerno smatrati monstrumom 'božanskog cara' zato što je ljubio svoju odraslu sestru (i to u predkršćanskom društvu kad incest još nije bio socijalni tabu), u našem svijetu u kojemu nam prvi susjedi zlostavljaju svoju i tuđu malodobnu djecu? I nije li, prije svega, previše naivno vjerovati na riječ nekom Svetoniju, kad znamo gotovo sve o medijskoj proizvodnji stvarnosti i državnim fabriciranjima istine? (...)

Livija Pandur, 'lme Mjeseca'

TOMAŽ PANDUR

Rođen uSloveniji. Diplomirao režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju (ACRFT) Sveučilišta u Ljubljani, 1988.godine. Osnivač slovenskog Novog kazališta. Od 1989. do 1996. vrši dužnost redatelja i ravnatelja Drame SNC-a (Slovenskog narodnog kazališta) u Mariboru. Osnivač i umjetnički direktor međunarodne kazališne organizacije Pandur.Theaters. Тгеnutno živi i radi u Madridu. (...)