09.07.2008.
"GRAD TEATAR CITY – PRVA BANKA CRNE GORE"
Teatar
BUDVANSKA RENESANSA
"Don Krsto"
Ljubav i zvijezde pokreće
Melanholija u ovoj drami je kao dobrovoljno igznanstvo, kao mladost, kao strast, melanholija kao seobe, kao pozorište, kao bolest, melanholija kao svjetlost nad mediteranskim pejzažom, kao traganje za izgubljenim zvukom...
Nakon jednogodišnjeg igranja na sceni – kući i gostovanja na raznim festivalima u regionu, predstava „Don Krsto“, po tekstu i u režiji Vide Ognjenović, vratila se u svoju „postojbinu“. Koprodukcija Grada teatra Budva i Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, koja je premijerno izvedena prošle godine na sceni atrijuma Svetog Stefana, a u međuvremenu pokupila mnoga priznanja (sa „Kanjošem Macedenovićem“ i „Jegorovim putem“ zatvorila je budvansku trilogiju Vide Ognjenović i donijela joj Nagradu Grada teatra za dramsko stvaralaštvo), igrana je večeras, u 22 sata, na Terasi između crkava.
Priča o autentičnom budvanskom junaku iz XVII vijeka, plemićkom sinu Krstu Ivanoviću, crkvenom kanoniku i vrlo darovitom čovjeku - pjesniku, operskom libretisti, gradskom učitelju, hroničaru, intelektualcu, otvario je i dramski ciklus „Budvanska renesansa“.
O čovjeku koji je imao „damar i strast“, kako je zapisao dramaturg Božo Koprivica, a u duši ipak ostao „veseli gubitnik i melanholik“, postoje zapisi u bilješkama budvanskog istoričara i hroničara Mira Luketića – rođen je u Budvi, gdje je proveo 25 godina života, a umro je 1680. godine.
O razlozima zbog kojih je Krsto Ivanović postao njen literarni junak, Vida Ognjenović je izjavila:
- Shvatila sam da je to neobična ličnost koja je bila iznad svog doba, i vjerujem sasvim neshvaćena. Tragala sam za njim, u više navrata sam se zalijetala da napišem dramu o njemu, ali nailazili su neki drugi motivi, druge inspiracije. Najzad, vratila sam se Don Krstu. Sreća je što je Don Krsto djelo djelimično sačuvano, ali se o njegovom životu gotovo ništa ne zna. Tako da sam na osnovu njegovog djela, njegove poezije, napravila fikcijsku dramu.
Tako se u predstavi otvara svijet Italije toga doba, gdje Krsto Ivanović nakon odlaska iz Budve živi i radi kao naučnik i intelektualac, a paralelno piše poeziju i postaje izuzetno cjenjen autor operskih libreta.
On je i metafora sudbine mislećeg čovjeka, u svakom vremenu i prostoru, čovjeka osuđenog na dvojstvo, dileme i vječito opredjeljivanje – otići ili ostati, tražiti odgovore u egzaktnoj nauci ili umjetnosti, zadovoljiti sopstvene životne porive ili se obući u kostret discipline, prepustiti se ljubavi ili se osigurati samoćom....
„Melanholija je osnovni ton u drami „Don Krsto“. ..Melanholija kao dobrovoljno izgnanstvo, kao mladost, kao strast, melanholija kao seobe, kao pozorište, kao bolest, melanholija kao svjetlost nad mediteranskim pejzažom, kao traganje za izgubljenim zvukom, kao ljubav....Ovo je drama o stranstvovanju jednog pjesnika, kanonika, ali ovo je i drama o velikom prijateljstvu (Krsto i Bruno), o prijateljstvu po daru i usamljenosti, i najprije, drama o ljubavi...O ljubavi dva brata, brata bliznaka prema jednoj ženi, prema Luciji. Kakav je to ljubavni roman, Lucija i Don Krsto...Don Krsto je drama o ljubavi, jer ljubav i zvijezde pokreće...“, zapisao je o predstavi Božo Koprivica.
A po riječima Božene Jelušić, tu postoji još jedna važna činjenica:
Posebnu vrijednost, kao i uvijek u tekstovima koje je za Grad teatar radila Vida Ognjenović, ima jezik. Minuciozni istraživač i pažljivi slušalac finih prevoja smisla, znalački odabira riječi ovoga kraja, jednu pravu jezičku korablju ovdašnjih govora, koja scenskom zbivanju daje bogatu i ujedno nametljivu lokalnu boju.
Pa i motivi lokalne pjesme o ciopi, neobičnoj ptici koja sav život provodi u letu, a nezaobilazan je stanovnik naših starih gradova, ukazuje na to sa koliko mara dramski pisac prilazi temi u kojoj će, po našem uvjerenju, otkriti i neke sopstvene zapitanosti“, zapisala je Božena Jelušić.
U 45 baroknih kostima iz venecijanske epohe koje je napravila Ljiljana Dragović, publika je vidjela Vojina Ćetkovića (Don Krsto), Igora Đorđevića (Bruno), Slobodu Mićalović (Lucija/Rafaela), Đurđiju Cvetić (Teta Lucija/Olimpija ), Ivana Bosiljčića (Tripo), Marka Baćovića (Impresario), Suzanu Lukić (Mikaela/Amor), Slobodana Stefanovića (Luiđi/Pir), Borisa Postovnika (Lodoviko), Natašu Radovanović – Pročković (Laura). Scenografiju potpisuje Juraj Fabri, muziku je komponovao Zoran Erić, a scenski pokret uradio je Ferid Karajica.
Gr.T.
