|
|
|
|
Redakcija se zahvaljuje gospođi Branki Vukašinović, koja nam je u ime Crnogorskog narodnog pozorišta - izdavačka produkcija, poklonila njihova izdanja i tako omogućila da posjetiocima našeg sajta predstavimo pojedine odlomke iz ovih djela.
Ratko Đurović
O DRAMATIZACIJI I SCENSKIM IZVEDBAMA
1 Milošević, Miloš, J., „Dionizije de Samo San Đorđo", deset godina Srednje muzičke škole Njegoš", Kotor 1957.
2. Svakako na neku godinu prije drugog svjetskog rata, sarajevski pripovjedač i dramski pisac Vladislav Veselinović Tmuša (1889-1954) dramatizovao je dijelove Ljubišine pripovijesti Pop Andrović novi Obilić pod nazivom „Vukac Paštrović". Jedno vrijeme Vladislav Tmuša je bio sekretar Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređivao, 1926, „Pozornicu", časopis za pozorišnu umjetnost, a u sezoni 1926/27, pozorišno-informativnu seriju „Narodno pozorište". Pored brojnih pripovjedaka i pozorišnih recenzija, Tmuša je napisao 16 dramskih tekstova, od kojih su prikazani u Sarajevskom pozorištu: 1926, tragedija u četiri čina „Šefka Hasanova", komedija u jednom činu „Komedijanti bez maske", a 1940, dramski fragment u jednom činu „Dve majke". Godine 1969, prikazan je odlomak iz njegove „Šefke Hasanove" kao prolog prvom činu drame Milana Ogrizovića „Hasanaginica", koju je za sarajevsku scenu eksperimentalno priredio i režirao Vlado Jablan. 2 U neobjavljenom rukopisu svoga „Vukca Paštrovića" autor piše da je ova njegova „drama u tri java" napisana po epizodama „Krv" i „Vražde" iz Ljubišine pripovijesti Pop Andrović novi Obilić. Ali, upoređivanjem ovog Ljubišinog pričanja sa Tmušinom dramatizacijom očito je da je Tmuša koristio i „prečinio" takođe i „Pokajanje", po redu drugu noveletu iz ove pripovijesti paštrovske o braći i krvnicima. I pored ovih nedostataka, ipak se vidi da je ovu dramatizaciju „radio čovjek sa izvjesnim dramskim iskustvom", kako je, jednom prilikom, za njega i jednu njegovu dramu rekao kritičar i dramski pisac Borivoje Jevtić. U njoj ima čak i nekih inovativnih rješenja, kao u trećem činu koji, pored sedam pojava, ima i tri zbivanja, odnosno, prizora iza scene i finale koji nosi naslov: „Ovo traje sve do kraja". Tokom narodnooslobodilačke borbe, u drugoj polovini 1944. godine, Kulturna ekipa CASNO-a igrala je „Vukca Paštrovića" na slobodnoj teritoriji, рrvo u sjevernoj Crnoj Gori, a odmah zatim u Cetinju, poslije njegovog oslobođenja (Miloš Jeknić, Petar Begović i Miroslav Dedić). Otada do danas, mnoge amaterske pozorišne družine, naročito u primorskim krajevima Crne Gorе, prikazivale su ovaj narodni igrokaz, često i na regionalnim smotrama, a 1950, igralo ga je tada poluprofesionalno pozorište u Kotoru, sa M. Jeknićem kao Kanjošem. 2 „Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971", Sarajevo, v. g. (o Tmuši, str. 102, 202, 267, 362, 438, 526, 571) i Jevtić, B., „Deset godina Sarajevskog pozorišta", Sarajevo 1931.
Dimitrije Mita Dimitrijević (1879-1952), političar, prevodilac, novinar i književnik, napisao je, pored ostalog, i osam pozorišnih komada od kojih je većina prikazivana na pozornicama u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani („Računi" 1911, „Pirovanje" 1926, „Ljubavnik svoje žene" 1928. i 1929, „Sestra Leke Kapetana" 1930. i 1932, i „Večiti Vavilon" 1934). 4 U jednom dijelu beogradske štampe Dimitrijevićev „Kanjoš" najavljen je unaprijed kao „značajno delo naše savremene dramske literature". U listu „Vreme" (30. V 1940) S. Vinaver je pisao, uoči premijere, da se sa Dimitrijevićevim „Kanjošom" vraća na pozornicu „istorijska drama sa novom psihologijom" i da kod nas, kao malo ko, Dimitrijević „ima tako mnogo smisla za političke komponente pozorišnog zbivanja". Otuda, po Vinaveru, njegov je „Kanjoš" „zanimljiv i po političkim aluzijama i idejama". Na sam dan premijere takođe „Vreme" (8. VI) je donijelo razgovor svoga saradnika V. Atanasijevića sa autorom. Saradnik je, kao i Vinaver, naglasio da Dimitrijević njeguje dramu „tražeći inspiraciju u političkom sudaru ideje i ličnosti", što je naročito slučaj sa njegovim „Kanjošem". Na pitanje šta ga je privuklo da dramski obradi Ljubišinu legendu, Dimitrijević je rekao da je htio da oživi legendu o tom prostonarodnom junaku od Paštrovića, koji nije feudalni vitez, iako je rođeni megdandžija, već je on zapravo seljak, težak, sa žuljevitim rukama od motike ili od ribarskih vesala. Za novinu u svom „Kanjošu", Dimitrijević je još smatrao i to što je ovom svojom dramskom obradom „izvršio jednu vrstu demokratizacije same legende", jer je on ovu legendu vidio „pod prizmom tragične sadašnjosti, borbe malih sa velikima". Zbog toga, Dimitrijević je tvrdio da u njegovoj drami „Kanjoš nije deklamator, najmanje romantik". Isto to je Dimitrijević podvuкао i u „Politici" (8 VI), u razgovoru sa Ž. Milićevićem, — da je sve u njegovom „Kanjošu" „približno sadašnjosti i demokratisano". 3 „Repertoar Narodnog pozorišta u Beogrodu 1868-1965", Beograd 1968.
„Vreme" (10. VI) je pisalo o „velikom i spontanom uspehu", a S. Vinaver, u svojoj recenziji, u istom broju „Vremena", rекао je da je Dimitrijević Ljubišinu pripovijest „sa mnogo smisla i pijeteta dramatisao", i ponovo je naglasio kako Ljubišin junak, kao i Čitava drama, „sadrži političke aluzije na sadašnje vreme". I, na kraju, da je osnovno dramsko obilježje Dimitrijevićevog „Kanjoša" što se u njemu sve kreće ka „apoteozi vedrine i večnih patrijarhalnih vrednosti". U svom prikazu u listu „Pravda" (10. VI), D. Krunić je, između ostalog, prigovorio autoru što nije čitavog svoga „Kanjoša" dao u prozi, već u stihovima, izuzev u prvom činu, pošto „Dimitrijević nije pjesnik, njegovi stihovi nemaju poeziju", a, osim toga, prozni oblik bi više odgovarao piščevoj zamisli o demokratizaciji ove legende. Zatim, Krunić je zaključio daje „M. Dimitrijević dao ono što je u njegovim moćima: jedno prostosrdačno delce", koje će, u stvari, samo primiti i pozdraviti „krotke duše". Na ovaj Krunićev napis i mišljenje odgovorio je Dimitrijević, pa se između njih, u nekoliko brojeva „Pravde", vodila rasprava. Ž. Vukadinović je u „Politici" (10. VI) prvo utvrdio da je Ljubišin „Kanjoš" veoma pogodan za dramatizaciju, jer je sav u dramatičnom događaju i sve je tu „ispričano sažeto, a tako reljefno". No, suprotno tome, kaže Krunić, ova dramatična pripovijetka u Dimitrijevićevoj preradi, već je u prvom činu postala pričana drama", postepeno, „ličnosti gube svoju živost i postaju lutke piščeve", preko „tromih i nepoetičnih Dimitrijevićevih aleksandrinaca". Pošto je konstatovao odstupanja i nove elemente koje je Dimitrijević unio u Ljubišinu pripovijest, Ž. Vukadinović je izrazio, opet u ime nepremijerske publike, zadovoljstvo što je Dimitrijević ovu „staru rodoljubivu priču pretvorio u sliku i govornu reč". Mišljenje o Dimitrijevićevom „Kanjošu" Miloša Savkovića, pozorišnog recenzenta „Srpskog književnog glasnika" može se svesti na ove tvrdnje: da Dimitrijević na legendu o Kanjošu „gleda kroz već sublimiranu ideološku prizmu srpskog romantičarskog nacionalizma", da je sve to shvatio onako „kako je to želela tradicija naše romantičarske škole, ne gledajući u svim tim elementima istorijske pojave" i da je uz ovu pučku legendu vezao aktuelne političke ideje o zloupotrebi malih naroda od strane velikih. Ali, da ovu „svoju osnovnu misao nije razvio do ubjedljivih tančina", već je „istorijski realizam proveo kroz romantičnu poetizaciju ljudi". Zbog toga je, zaključuje Savković, „skoro bez drame prošla i glavna piščeva misao: da Kanjoš ostavlja motiku i uzima mač — po nevolji". 5 4. Sredinom septembra 1940. godine prikazan je Dimitrijevićev „Kanjoš" i u Narodnom pozorištu Zetske banovine u Cetinju, u režiji Vitomira Bogića, a sa Petrom Begovićem u naslovnoj ulozi. U nepotpisanom prikazu koji je objavio „Zetski glasnik" pod naslovom „Kanjoš Macedonović — seljanin vitez" ustanovljuje se, kao osnovna, činjenica da „Dimitrijevićev 'Kanjoš' nije sa naročitim umjetničkim pretenzijama", ali da je „vrlo aktuelan i pogodan da se pokazuje baš u ovim danima velikih strahota i čudnih poremećaja koji se dešavaju u Evropi". 6
5. U poslijeratnom vremenu „Kanjošem" se najviše bavio Miroslav Dedić, i kao adaptator i kao reditelj. On je Ljubišinog „Kanjoša" prema dramatizaciji M. Dimitrijevića, za radio priredio i režirao. Tu njegovu radio-dramu emitovao je Radio-Beograd prvi put krajem juna 1952., sa Jovanom Milićevićem kao Kanjošem. U dotadašnjim napisima o toj premijeri, kao bitno je rečeno da je ta obrada Kanjoševog lika, koji „prevazilazi okvire herojstva svoga doba", „sačuvala sve karakteristične elemente iz Kanjoševe ličnosti i iz oba tabora — Paštrovića i Mlečana". Sem toga, naglašeno je da ova Dedićeva radio-adaptacija nije rješavana na način do tada obaveznog i stereotipnog spajanja dramskih scena pomoću spikerskih objašnjenja, već je kao osnovni uslov radio tonskog izraza, „sačuvala kontinuitet radnje postignut zvučnim efektima i tekstom prilagođenim promenama mesta i vremena radnje". 7 Sljedeće godine, početkom jula 1953., redakcija dramskog programa Radio-Beograda ponovo je emitovala ovu Dedićevu radio-obradu, u njegovoj obnovljenoj režiji i sa novom podjelom uloga. Sada je Kanjoša igrao Predrag Laković, Furlana Ljubiša Jovanović, Kneza Branko Pleša itd. 5 „Srpski književni glasnik" br. 7, Beograd 1940.
6. Tačno deset godina poslije ovih radio-izvedbi, Mihailo Ražnatović, jedan od naših boljih poznavalaca Ljubišinog života i rada, dramatizovao je Ljubišinog „Kanjoša" kao popularnu radio-igiu, koju je, nazvao „Paštovski vitez". Ovu radio-obradu emitovao je Radio-Beograd prvi put pri kraju jula 1963., u režiji Nikole Popovića, sa J. Milićevićem kao Kanjošem, Lj. Jovanovićem kao Furlanom, K. Bulićem kao Duždem itd. 8 U dnevnoj štampi nijesmo naišli na kritičke prikaze ove dramske radio-emisije, iako je ona ponavljana nekoliko puta do kraja godine. Uostalom, u to vrijeme takvi osvrti nijesu se njegovali i bili su najčešće sporadični. 7. Poslije dosta godina Miroslav Dedić se ponovo vratio Ljubišinom „Kanjošu" i njegovom poetsko-misaonom značenju. Od svojih prvih rediteljskih pokušaja, Dedić se posebno obraćao djelima naše književnosti, koja bi mogla biti pretočena u dramske oblike. Tako je na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta u Titogradu održana, prvih dana novembra 1970., premijerna predstava Ljubišinog „Kanjoša", kojeg je za scenu prilagodio i režirao M. Dedić, u scenografiji V. Radonjića, kostimu D. Pavlović i sa muzikom B. Tamindžića. Kanjoša je igrao Veljko Mandić, a Furlana Drago Malović. Ovaj put M. Dedić se direktno okrenuo Ljubišinom „Kanjošu", a ne preko posrednika i vlastitih prerada tuđih dramatizacija ovog djela, kao 1952. i 1953. godine. Prilikom rada na ovoj dramskoj transpoziciji, M. Dedić je pokušao, kako sam kaže, da iz ove Ljubišine pripovijesti i iz nekih dokumenata ondašnje paštrovske istorije sačini jednu sliku u kojoj će prvenstveno težiti da suprotstavi dva poimanja ljudskog morala. 9 Pozorišni kritičar Sreten Perović je ocijenio ovu predstavu kao „značajan scenski rezultat", iako je zažalio što se Dedić u ovoj svojoj obradi „zadovoljio mjestimičnom tekstualnom dogradnjom", umjesto da je pružio što prodorniju i misaoniju nadgradnju ove pripovijesti, koja, po S. Peroviću, predstavlja kreativni pretekst za samostalni stvaralački čin, odnosno, „pogodan okvir za sasvim novu dramu". Zato je M. Dedić, u prvom planu, istakao borbu za prestiž dva vida života i morala i „akcentovao vrijednosti patrijarhalne i viteške etike", ali kroz maštovitu i stilski ujednačenu igru. 10 8 „Politika", 20. VII 1963; u „Radio-televizijskom programu od 14. VII do 20.
VII" pogrešno stoji da je „Paštrovskog viteza" režirao Milenko Misailović.
Početkom ove, 1974. godine dnevna štampa je obavijestila da je savremeni kompozitor Mihovil Logar dovršio muzičku igru u tri čina „Paštrovski vitez", po libretu koji je Mihailo Ražnatović napisao na osnovu Ljubišinog „Kanjoša Macedonovića". To cjelovečernje muzičko-scensko djelo treba da bude snimljeno za II program Televizije Beograd, u boji, u autentičnom ambijentu Crnogorskog primorja i Venecije, u režiji S. Ravasija. Kanjoša bi trebalo da igra tenor Milivoje Petrović, za koga je M. Logar rекао da je „malog stasa i velikog glasa". 11 9. Isto tako, reditelj Blagota Eraković sprema se da postavi na scenu „Kanjoša", i to po svojoj dramatizaciji ove Ljubišine pripovijesti. B. Eraković je izjavio da mu se „Kanjoš" nametnuo „prvo snagom književne vrijednosti", a zatim da je u njemu „otkrio čitav dramaturški niz vrijednosti", što ga, po njegovom mišljenju, „prije svih Ljubišinih djela stavlja u prostor koji se zove pozorište". Po Erakoviću, Kanjoš Macedonović je potpuno moderan junak i smatra da je Miša Janketić „kao izmišljen da igra Kanjoša". Ovu svoju zamisao Eraković je namjeran da izvede i ostvari na mjestu zbivanja, u autentičnom predjelu Paštrovića. 12 10. Ovi podaci služe i kao uvod za pripremljenu analitičko-sintetičku razradu pitanja dramatizacije i adaptacije ne samo Ljubišinih nego i ostalih proznih djela crnogorskih pisaca: M. Miljanova, M. Lalića, Č. Vukovića, M. Bulatovića i dr. A posebno za teorijski argumentovano vrednovanje dramaturških zahvata i scenskih traganja i preinaka Njegoševog „Gorskog vijenca" i „Šćepana Malog", koji, prema nama, pripadaju najznačajnijim dramskim ostvarenjima evropske literature uopšte. 11 „Politika", 28. III 1974., 20. VII 1974; „Koraci", br. 34, Titograd 1974.
|
