Iz knjige
Triva Zolaka
ČUDESNA MOĆ ŽENE - SNAGA PORODICE

       Sredinom maja 2009. godine promovisana je knjiga "Čudesna moć žene - snaga porodice". Autor knjige je mr Trivo Zolak, književnik i naučnik i kako za sebe kaže "uporni istraživač i promotor rodne ravnopravnosti".

       Ova knjiga je treća iz edicije Čudesna moć žene u kojoj autor navodi "životopisne priče uspješnih, istaknutih i zanimljivih žena Crne Gore".

       U trećoj knjizi obuhvaćene su životne priče 42 istaknute žene iz Crne Gore. Među njima se nalaze i tri Budvanke, profesorica muzike Zagorka Radulović, slikarka Rajka Kujundžijević i novinarka Branka Čvorović, čije ćemo priče u tri nastavka prenijeti posjetiocima naseg sajta.

Bilješka o autoru:


Trivo Zolak

       Trivo Zolak je rođen u Sanici, opština Ključ, BiH, 14. 2. 1931. godine, dakle na Sv. Trifuna, zaštitnika vinogradara. Roditelji su Stevo i Desanka Zolak, rođena Kordić. Osnovnu školu je završio 1941. u Sanici. Od 1946. do 1948. školovao se u Čehoslovačkoj (Brno). Srednju tehničku školu završio je u Beogradu, 1951, a Školu za mašinovođe u Sarajevu, 1953. godine, gdje je i zasnovao bračnu zajednicu sa Marijom Montina, sa kojom je kasnije izrodio dvoje djece - kćerku Suzanu i sina Velibora. Od kćerke ima dvoje unučadi- Olivera i Ivan Kukić, čiji otac Milić je vrhunski pomorski stručnjak.

       Visoku tehničku školu Zolak je završio u Sarajevu 1962. godine, a Poslijediplomsku školu za organizaciju, upravljanje i rukovođenje završio je u Beogradu 1976. i magistrirao na temu Vrednovanje rada i rezultata rada. Njegov magistarski rad je objavio Privredni pregled Beograd, 1977. godine, kao posebnu knjigu.

       Trivo Zolak je radio 20 godina u privredi u sljedećim značajnijim gradovima: Banjaluci, Beogradu, Sarajevu, Prijedoru, Brčkom, Dubrovniku i Kotoru. Od 1955. do 1990. Zolak je bio saradnik brojnih jugoslovenskih listova i časopisa, u kojima je objavio više od 1500 članaka. Počeo je saradnju sa najtiražnijim dnevnim listom Borba, a zadnjih 20 godina je bio reporter sarajevskog ilustrovanog nedjeljnika SVIJET. Prvi je u BiH novinarstvu uveo istraživački metod pisanja.

       T. Zolak je 1967. godine osnovao u Kotoru prvi jugoslovenski turistički klub Adriatic, koji je imao članove u 26 zemalja. Autor je džepnog Turističkog vodiča Jugoslavije, koji je izdao ovaj klub 1971. godine. U vodiču je dat kratak opis 100 turističkih mjesta u SFRJ.

       Od 1976. do 1980. Trivo Zolak je, u četiri etape, putovao oko svijeta i vršio istraživanja gostoprimstva i turizma u 40 posjećenih zemalja (80 država). O svojim doživljajima pisao je putopisne reportaže za SVIJET i izdao knjigu Preko svih kontinenata-Praznog džepa oko svijeta. Iz naziva knjige se vidi da je istraživač Zolak putovao bez novca oko svijeta, kako bi provjerio istinsko gostoprimstvo i humanost u posjećenim turističkim zemljama. Kako je on i kasnije nastavio sa putovanjima, krajem 2009. godine će se naći u prodaji drugo dopunjeno izdanje ove izuzetno zanimljive knjige.

       Od 1979. do 1987. magistar Zolak je radio kao istraživač u Institutu za pomorstvo i turizam Crne Gore u Kotoru, na poslovima unapređenja organizacije i kvaliteta turističke ponude Crne Gore. Od 1987. do 1989. Zolak je bio na čelu kolektiva ZOK u Banjaluci i vršio istraživanje uzroka prvog posljeratnog štrajka na JŽ, koji se dogodio u ovom kolektivu prije njegovog dolaska. U 1990. je vodio Projekat za unapređenje kvaliteta usluga u željezničkom putničkom saobraćaju BiH, a poslije toga istražuje i projektuje sisteme organizacije, upravljanja, rukovođenja i integralnog kvaliteta. Od 1980. do danas posebno se bavio istraživanjem uspješnosti kadrova na području ех Jugoslavije, SCG i Crne Gore. Na osnovu tih istraživanja piše knjige o uspješnim privrednicima i uspješnim ženama, u okviru edicije Biograjije uspješnih. Zolak je u 2008. godine objavio i knjigu autobiografskih priča uspješnih privrednika Crne Gore - Kako uspjeti, u izdanju AC Montenegro-Adriapublic iz Bara.

       T. Zolak je u toku svog radnog vijeka objavio više od 30 naučnih radova. Koautor je knjige Kako smo uspjeli, saradnik i konsultant na knjizi Ko je Ko u Crnoj Gori i autor knjiga: Uspješni preduzetnici Crne Gore, turističkog vodiča Zazračna Čierna Hora (na slovačkom), turističkog vodiča Čudesna Crna Gora (na srpskom), koji je preveden na poljski, češki i ruski, zatim je u okviru edicije Čudesna moć žene- Uspješne žene Crne Gore objavio tri knjige (prva 1999.). Posebno zanimljivu knjigu za učenike - Kako naučiiti lako (priručnik za lakše učenje i pamćenje), Zolak je izdao u latiničnom i ćiriličnom izdanju.

       Neumorni istraživač i putopisac Trivo Zolak došao je u Crnu Goru, u Kotor, 1966. godine, gdje je radio u privredi i naučnom institutu više od 20 godina, a od 1990. živi u Baru. Njegov hobi su putovanja, planinarenje i etnologija, a voli i da igra šah. Posljednjih desetak godina posvetio je istraživanju rodne (ne) ravnopravnosti u Crnoj Gori i kvaliteta života u crnogorskim porodicama, posebno polažaja žena u porodici, profesiji i društvu, o čemu i piše u svojim knjigama. Ističe da je stoprocentno na ženskoj strani i da mu je žao što žene ne uviđaju da imaju najmanje istu intelektualnu moć kao i muškarci, pa čak i veću. To je njihov prirodni dar, jer upravo one nose, hrane, izgrađuju i donose djecu na svijet. O tome je detaljnije pisano u prve dvije knjige Čudesna moć žene.

AC Montenegro Bar

Prva priča je o profesorici muzike Zagorki Radulović, koja je preminula neposredno prije promocije ove knjige.

ZAGORKA RADULOVIĆ
MUZIKA JE MOJA LJUBAV

Zagorka Radulović

       Zagorka Radulović, nastavnica muzike u penziji, rođena je 1933. godine u Danilovgradu, od oca Pavla i majke Ane Đedović, rođene Prlja. Bila je udata za pokojnog Đorđa Radulovića, koji je radio kao vozač u Jugopetrolu Kotor. Đorđe je bio ponosan na svoju suprugu Zagu, kao i ona na njega.

       Zagorka pripada najstarijoj posljeratnoj generaciji nastavnika muzike, koja je bila veoma omiljena kod svih učenika. Radila je kao nastavnica u Gimnaziji u Baru i u OŠ «Mirko Srzentić« u Petrovcu, odakle je i penzionisana. Prije nekoliko godina je teško oboljela i vezana je za postelju. Ona je dala ogroman doprinos u školovanju mladih i širenju muzičke kulture. Svojevremeno je sa svojom muzičkom ekipom iz Petrovca bila pobjednik na kvizu Muzičke omladine Crne Gore, u čast Dana mladosti 25 maja- Titovog rođendana. Za svoj doprinos u razvoju muzičke kulture kod mladih, dobitnica je Novembarske nagrade Opštine Budva za 1977. godinu.

       Zagorka je za svoj pregalački rad dobila 1961. Medalju rada, a 1979. i jugoslovenski Orden republike sa bronzanim vijencem.

       Ova vrijedna žena i prosvjetar bila je i društveno-politički aktivna, član Konferencije SSRN Crne Gore, član Predsjedništva Opštinskog odbora SSRN Budva i Organizacije žena Budve i Petrovca.

       Zahvaljujući Organizaciji žena opštine Budva, odnosno predsjednici Ireni Medigović, koja je i predložila Zagorku za našu knjigu i obavila razgovor sa njom, posjetili smo nekadašnju legendarnu nastavnicu krajem februara u Petrovcu i saslušali njenu kratku životnu priču. Nerado je pričala o sebi i svojim uspjesima jer smatra da je to davno prošlo vrijeme, a ni njeno zdravlje ne dopušta da se koncentriše na opis svog životog puta.

*****

       Eј, muško se rodilo!
       Rođena sam u Danilovom gradu 1933. godine, mada nisam bila planirana. Kćerka sam čestitih roditelja, oca Pavla i majke Ane Đedović, rođene Prlja.

       Živjela sam u složnoj i harmoničnoj porodici sa roditeljima, dvije sestre i bratom.

       Poslije dvije rođene kćerke, roditelji i baba su očekivali da se rodi sin, a rodila sam se ja, treća ćerka. Kako me nisu očekivali, valjda sam zato bila malo zapostavljena, možda nisam dobila svu pažnju koju zaslužuju djeca. Kad je došao brat na svijet, ja sam najednom postala popularna, jer sam bratu pripremila put.

       Kad me je pokojna baka Jana povela u Podgoricu, pitali su je: Koja ti je to, Jane? Ova je dovela brata, odgovorila je baba.

       Iako sam bila mala kad se brat rodio, ja se i sada rado sjećam svoje nove plišane, plave haljinice, bijelih hulahopkica i crnih lakovanih cipelica, jer me je baba posebno obukla za ovu svečanu priliku. Ej, muško se rodilo! To treba proslaviti, onako kako to i priliči čestitoj crnogorskoj porodici.

       Moja sestra Radmila se udala za diplomatu u Beograd a Slavka je sa završenom srednjom ekonomskom školom radila u nekom preduzeću. Brat Pero je bio visoki privredni rukovodilac u Beogradu i sada je u penziji.

       Prva muzička generacija
       Moje školovanje do pola mature je bilo u Danilovgradu. Ja sam voljela da idem u fiskulturnu školu, ali je jedina takva škola bila u Zemunu.

       Došla je komisija iz Cetinja, koja je tražila talentovanu djecu za srednju muzičku školu. Mnogo je djece bilo ispred osnovne škole u Danilovgradu i samo smo nas dvoje izabrani, ja (Zagorka Đedović) i Svetozar Aleksić. Onda smo nas dvoje, sjedeći na vrh kamiona, u oktobru 1948. došli u Biljardu na Cetinju.

       Tako se šest mladih djevojaka iz Kolašina, Andrijevice, Danilovgrada i Cetinja našlo u Srednjoj muzičkoj školi »Njegoš« na Cetinju, da se, kao prva generacija učitelja muzike, spremi za buduće predavače ove plemenite umjetnosti. Nas šest smo bile nerazdvojne: Lila Ligutić, Mileva Martinović, Milanka Kujačić, Olga Vukićević, Dušanka Krgović i ja, Zagorka Đedović.

       I u toj školi smo provele tri godine. Prostorije su bile kao katakombe. Sad je Biljarda moderna i u njoj je muzej. U Biljardi je bila Srednja muzička škola i Vojna muzička škola, pleh muzika. U lnternatu su na jednoj strani bili dječaci, a na drugoj djevojke, a kroz sredinu je bio prolaz, dugi hodnik. U sobi nas je bilo 26 djevojaka. Direktor mi je bio Anton Pogačar, koji je predavao opšti dio predmeta, profesor Šula je predavao klavir, bio je Čeh po narodnosti. Bio je i profesor Jovan Milošević, on nam je predavao solfeđo. Nas šestoro koje smo završile polumaturu bili smo najprije tu, a onda je tu bilo i djece koja nisu završila polumaturu, pa su morali da se doškoluju da bi dalje pratili nastavu.

       Godine 1951. škola se seli u Kotor. Novi grad, novi običaji. Drugačija kultura, to se odmah moglo primijetiti. Direktor škole bio je opet Slovenac Anton Pogačar, a predavali su nam mnogi poznati profesori: Milošević, onaj što je bio admiral Bokeljske mornarice, predavao nam je psihologiju, vrlo kulturan i fin čovjek, zatim profesori Mijušković, Šula, Homen i drugi. Šula nam je predavao i učio svirati na klavir. Posebno mi je ostao u sjećanju profesor Milošević. Dok bi on predavao, mi djevojke smo ponekad znale da gledamo kroz prozor, a on bi onda rekao: «Djevojke, uđite kroz prozor unutra i zatvorite ga«. Eto, na kulturan način nam je skrenuo pažnju da smo nekulturne.

       Naš internat je bio u Škaljarima, na periferiji grada, a škola se nalazila na drugom kraju, u Dobroti. Do škole smo se prevozili brodom koji je plovio na liniji Kotor-Herceg Novi. Kad zakasnimo na brod, naš šest drugarica smo išle pješice u školu (2 km). Naša škola se nalazila ispod Psihijatrijske bolnice, blizu crkve Sv. Matije. Kada bi padala kiša, a ona je tamo ujesen i na proljeće često padala, mi bismo sve pokisle. Zato smo se trudile da najčešće uhvatimo brod. Naše školovanje u Kotoru je bilo nezaboravno. Grad je lijep i zanimljiv, a i njegovi stanovnici su kulturni i druželjubivi.

       Na maturksoj večeri, koja je organizovana u hotelu "Slavija", bio je prisutan veliki broj zvanica iz Ministarstva prosvjete i mnogo uglednih građana Kotora.

       Kad smo završile maturu postale smo prve nastavnice koje su završile srednju muzičku školu. Kako je prosvjeta bila u oskudici za muzički obrazovanim kadrovima, Ministarstvo prosvjete nas je raspoređivalo gdje će ko da radi. Jedni su raspoređeni u Kotor, drugi u Kolašin, neko u Bar, tako da su nas svih šest rasporedili u različita mjesta. Rastale smo se i u početku smo se dopisivale, ali smo kasnije izgubile vezu. Znam za jednu da je umrla a za druge ne znam ništa. To mi je jako žao jer smo se stalno družile i bile u jednoj sobi. Bogami smo bile i lijepe, pa su u Kotoru mladići zastajkivali, gledali nas i dijelili nam komplimente. Ali mi smo gledali samo školu. Majka mi je na polasku rekla: »Čuvaj obraz, a za školu kako bude.«

       Ljubav na prvi pogled
       U Kotoru se, 1951. godine, upoznajem sa viđenim momkom Đorđem Radulovićem i obostrano se zaljubljujemo na prvi pogled. Mladi, lijepi i zaljubljeni, vjenčali smo se u Baru 13.12.1953. godine. Živjeli smo složno u harmoničnom braku 50 godina. On me je podržavao u svemu, pa sam se mogla uspješno baviti svojim poslom i društvenim aktivnostima. I danas mnogi Petrovčani kažu da smo nas dvoje bili skladan par.
       Nakon završetka školovanja, 1953. godine, odlazim u Bar i počinjem da radim u Gimnaziji u Starom Baru. U ovom zanimljivom gradu se nisam dugo zadržala. Na početku drugog polugodišta, 1954. godine, premještena sam u Petrovac, u OŠ »Mirko Srzentić«. Petrovac je tada pripadao pod barski srez. U ovoj školi sam doživjela veliki uspjeh kao pedagog i društveno-politički radnik. Sve svoje znanje, sticano godinama, prenijela sam na učenike mnogo generacija, koji su, na moju veliku radost, postigli zapažene uspjehe u daljem radu i životu. Sve što sam radila i za šta sam se zalagala, radila sam sa puno ljubavi, puno volje i entuzijazma. Muzika je za mene posebna ljubav, ljubav kojoj nema ravne.

       Moja najveća uspomena iz ove škole, koja je tada imala 200 učenika, je ta što je postala prvak u kvizu o Volfgangu Amadeusu Mozartu, kao poklon omladini Cne Gore za Dan mladosti, za Titov rođendan. Pobjedničku ekipu je činilo troje djece: Dubravka Čobrenović, učenica V razreda, Miodrag Vučinić, učenik VI razreda i Zorica Pivić, učenica VII razreda. Oni su sve suparnike eliminisali, i Nikšićane i Podgoričane. I sve u malom prstu su znali. Slušnog dijela bilo je 15 sati, a život i djelo Mocarta 99 stranica. Vrlo lijep koktel su nam pripremili u Budu Tomoviću, onda su nam dali na poklon po tri ploče, a za školu magnetofon. Budvani su bili oduševljeni kad su na TV vidjeli da smo mi pobijedili. Đorđe nas je vozio do Podgorice. Tv prenos je bio ponedjeljkom. Kako su se tada održavali Dani muzike u Budvi, to troje pobjedničke djece smo svukuda vodili. Taj događaj nikad ne mogu izbrisati iz glave. Bilo je to prije 1977. godine.

       Kad je Vlado Stanišić došao da piše o meni poslije tog kviza, ja sam mu rekla da je najbolje da razgovara sa učenicima šta oni misle o meni. Neka oni kažu kakva sam ja, jer to je meni važnije nego bilo čije drugo mišljenje. Onda je Vlado pitao i mog Đoka da li osjeća da je zapostavljen otkako ja radim ovako. Đoko mu je rekao da ne osjeća i da uvijek sve ima spremljeno kad god dođe sa puta. On je bio vozač pa je dolazio u svako doba dana i noći.


       Prozivka poslije 5o godina
       Još me je obradovala jedna stvar. Dok još nisam bila ostala bez noge, zove me moj bivši učenik iz Miločera i kaže: »Mi hoćemo da proslavimo 50 godina polumature i želimo da nas vi prozovete kao nekad«. Ja znam da se nikad nije slavilo pola mature. Odgovorila sam da ne mogu, jer mi je Đoko skoro umro i ja sam u crnini. On je i dalje navaljivao: «Sve ćemo organizovati, doći će ispred vrata vozač i mi ćemo vas unijeti u kola. Kad dođete u školu vi ćete da nas prozovete kao nekada. Molimo vas prihvatite naš poziv.«

       Ja sam rekla da je davno bila 1954. godina kad je završena mala matura i da ja ne znam gdje su sada učenici koje treba da prozovem. On je odgovorio da je to njihova briga, samo da ja dođem. Zovem moje koleginice i pitam šta da radim. Koleginica Lazović kaže da idem, jer bi se i Đoko obradovao da je živ. "Noćima ne mogu da spavam i ne znam što da činim. Stevo me zove ponovo. Iako su mi operisane obe noge, ja mu odgovorim da sam se predomislila i da ću doći na proslavu. Njima je bilo mnogo drago.

       I na dan proslave dođe mi komšija, koji je nekad bio učenik polumature, i odveze me u novu školu. Na ulazu u školu srijeće me direktor sa buketom cvijeća, a meni suze potekoše. Pribrala sam se i ušla u kabinet biologije, koji je izgledao kao botanička bašta, i svi su me pljeskom pozdravili. Svečanost je otvorena i najprije je govorio direktor, odlično je govorio. Onda je došlo vrijeme da ja prozovem bivše učenike. I ja sad ustajem. Oni mi ne daju da stojim. Rekoh im: kad ste bili mali, ja sam sjeđela i prozivala vas, sad ste vi doktori, inženjeri, pravnici, ekonomisti, mnogi možda i đedovi, i ja ne mogu da sjedim. Iako mi je preostala noga strašno otekla, ja sam stajala i prozivala svoje učenike. Pojedinačno sam svakog pitala je li oženjen, udata, šta radi, ima li đece. Kad smo to završili, otišli smo na grob našeg učenika Steva Franovića i tamo položili cvijeće. Poslije dolazimo na terasu vile Oliva, gdje su me čekale brojne čestitke za jubilej i velika torta na kojoj je pisalo: Srećan jubilej. Tu smo ručali. Ja ne umijem da ispričam šta su sve ti ljudi o mene govorili, koliko su me hvalili. U sebe sam mislila: E, da ovo sad Đoko čuje, to bi bila radost, mada je on vidio koliko me svi cijene kad je dolazio na priredbe. Ali da čuje šta sad pričaju o meni ovi stariji ljudi, nekadašnja djeca, sigurno bi se divio. Kad sad pogledam sina od Milene, koga sam nekad učila, on je već star. Kakva li tek ja izgledam?...

       Voljela sam moj poziv, iako nisam sa nekim velikim znanjem došla iz muzičke škole. To je bila prva generacija, pa su i naši učitelji učili na nama. Učili su se. Ali, sve što je o muzici pisano ja sam naručivala, naručivala knjige, naručivala partiture, sve da bih ja to imala, učila i prenosila na svoje učenike.

       Susret sa Titom
       Još jedno sjećanje. Bio je Kongres SUBNOR-a cijele ondašnje Jugoslavije u Budvi. Ja sam tada bila predsjednica Organizacije žena Budva, šest godina. I kao član Predsjedništva Socijalističkog saveza Crne Gore bila sam delegat na tom kongresu. I Tito je bio, sa njim imam fotografije. Dragan Ćulafić je tada bio predsjednik Opštine. I mi tu uručujemo poklon drugu Titu, a blicevi sijevaju. Poslije kongresa trebali smo da ručamo u Miločeru, ali Kosti Nađu pozli i odmah ga helikopterom odvezoše u Beograd, tako da nijesmo ručali zajedno, nego smo svojoj kući otišli.

       Kad sam nešto kasnije došla u Danilovgrad, tata mi daje neku veliku kovertu i kaže da pogledam. Ja otvorih i vidim nekolike slike sa Titom. Umalo da panem u nesvijest. Tata, odakle ti to? On kaže: Bio je jedan danilovgradski fotoreporter tamo i snimio te sa Titom. I tata je, naravno, bio oduševljen.

       Kada se u Petrovcu 1980. godine organizovao doček i ispraćaj Štafete mladosti, ja sam tom prilikom uputila pozdrav Josipu Brozu, koji se tada već liječio u Ljubljani. Nažalost, umro je naredne godine.

       Cijela Jugoslavija je plakala kad je Tito umro, 4. maja 1981. goodine. Na njegovoj sahrani u Beogradu bilo je više svjetskih državnika nego na bilo čijoj drugoj.

       Čast mi je što imam sliku sa Titom.

Prva generacija nastavnika muzike u Crnoj Gori

Zagorka Radulović u momentu uručivanja poklona predsjedniku Titu

Zagorka sa suprugom Đorđem na obali Dunava u Novom Sadu