Iz knjige
Triva Zolaka
ČUDESNA MOĆ ŽENE - SNAGA PORODICE

       Sredinom maja 2009. godine promovisana je knjiga "Čudesna moć žene - snaga porodice". Autor knjige je mr Trivo Zolak, književnik i naučnik i kako za sebe kaže "uporni istraživač i promotor rodne ravnopravnosti".

       Ova knjiga je treća iz edicije Čudesna moć žene u kojoj autor navodi "životopisne priče uspješnih, istaknutih i zanimljivih žena Crne Gore".

       U trećoj knjizi obuhvaćene su životne priče 42 istaknute žene iz Crne Gore. Među njima se nalaze i tri Budvanke, profesorica muzike Zagorka Radulović, slikarka Rajka Kujundžijević i novinarka Branka Čvorović, čije ćemo priče u tri nastavka prenijeti posjetiocima naseg sajta.

Bilješka o autoru:


Trivo Zolak

       Trivo Zolak je rođen u Sanici, opština Ključ, BiH, 14. 2. 1931. godine, dakle na Sv. Trifuna, zaštitnika vinogradara. Roditelji su Stevo i Desanka Zolak, rođena Kordić. Osnovnu školu je završio 1941. u Sanici. Od 1946. do 1948. školovao se u Čehoslovačkoj (Brno). Srednju tehničku školu završio je u Beogradu, 1951, a Školu za mašinovođe u Sarajevu, 1953. godine, gdje je i zasnovao bračnu zajednicu sa Marijom Montina, sa kojom je kasnije izrodio dvoje djece - kćerku Suzanu i sina Velibora. Od kćerke ima dvoje unučadi- Olivera i Ivan Kukić, čiji otac Milić je vrhunski pomorski stručnjak.

       Visoku tehničku školu Zolak je završio u Sarajevu 1962. godine, a Poslijediplomsku školu za organizaciju, upravljanje i rukovođenje završio je u Beogradu 1976. i magistrirao na temu Vrednovanje rada i rezultata rada. Njegov magistarski rad je objavio Privredni pregled Beograd, 1977. godine, kao posebnu knjigu.

       Trivo Zolak je radio 20 godina u privredi u sljedećim značajnijim gradovima: Banjaluci, Beogradu, Sarajevu, Prijedoru, Brčkom, Dubrovniku i Kotoru. Od 1955. do 1990. Zolak je bio saradnik brojnih jugoslovenskih listova i časopisa, u kojima je objavio više od 1500 članaka. Počeo je saradnju sa najtiražnijim dnevnim listom Borba, a zadnjih 20 godina je bio reporter sarajevskog ilustrovanog nedjeljnika SVIJET. Prvi je u BiH novinarstvu uveo istraživački metod pisanja.

       T. Zolak je 1967. godine osnovao u Kotoru prvi jugoslovenski turistički klub Adriatic, koji je imao članove u 26 zemalja. Autor je džepnog Turističkog vodiča Jugoslavije, koji je izdao ovaj klub 1971. godine. U vodiču je dat kratak opis 100 turističkih mjesta u SFRJ.

       Od 1976. do 1980. Trivo Zolak je, u četiri etape, putovao oko svijeta i vršio istraživanja gostoprimstva i turizma u 40 posjećenih zemalja (80 država). O svojim doživljajima pisao je putopisne reportaže za SVIJET i izdao knjigu Preko svih kontinenata-Praznog džepa oko svijeta. Iz naziva knjige se vidi da je istraživač Zolak putovao bez novca oko svijeta, kako bi provjerio istinsko gostoprimstvo i humanost u posjećenim turističkim zemljama. Kako je on i kasnije nastavio sa putovanjima, krajem 2009. godine će se naći u prodaji drugo dopunjeno izdanje ove izuzetno zanimljive knjige.

       Od 1979. do 1987. magistar Zolak je radio kao istraživač u Institutu za pomorstvo i turizam Crne Gore u Kotoru, na poslovima unapređenja organizacije i kvaliteta turističke ponude Crne Gore. Od 1987. do 1989. Zolak je bio na čelu kolektiva ZOK u Banjaluci i vršio istraživanje uzroka prvog posljeratnog štrajka na JŽ, koji se dogodio u ovom kolektivu prije njegovog dolaska. U 1990. je vodio Projekat za unapređenje kvaliteta usluga u željezničkom putničkom saobraćaju BiH, a poslije toga istražuje i projektuje sisteme organizacije, upravljanja, rukovođenja i integralnog kvaliteta. Od 1980. do danas posebno se bavio istraživanjem uspješnosti kadrova na području ех Jugoslavije, SCG i Crne Gore. Na osnovu tih istraživanja piše knjige o uspješnim privrednicima i uspješnim ženama, u okviru edicije Biograjije uspješnih. Zolak je u 2008. godine objavio i knjigu autobiografskih priča uspješnih privrednika Crne Gore - Kako uspjeti, u izdanju AC Montenegro-Adriapublic iz Bara.

       T. Zolak je u toku svog radnog vijeka objavio više od 30 naučnih radova. Koautor je knjige Kako smo uspjeli, saradnik i konsultant na knjizi Ko je Ko u Crnoj Gori i autor knjiga: Uspješni preduzetnici Crne Gore, turističkog vodiča Zazračna Čierna Hora (na slovačkom), turističkog vodiča Čudesna Crna Gora (na srpskom), koji je preveden na poljski, češki i ruski, zatim je u okviru edicije Čudesna moć žene- Uspješne žene Crne Gore objavio tri knjige (prva 1999.). Posebno zanimljivu knjigu za učenike - Kako naučiiti lako (priručnik za lakše učenje i pamćenje), Zolak je izdao u latiničnom i ćiriličnom izdanju.

       Neumorni istraživač i putopisac Trivo Zolak došao je u Crnu Goru, u Kotor, 1966. godine, gdje je radio u privredi i naučnom institutu više od 20 godina, a od 1990. živi u Baru. Njegov hobi su putovanja, planinarenje i etnologija, a voli i da igra šah. Posljednjih desetak godina posvetio je istraživanju rodne (ne) ravnopravnosti u Crnoj Gori i kvaliteta života u crnogorskim porodicama, posebno polažaja žena u porodici, profesiji i društvu, o čemu i piše u svojim knjigama. Ističe da je stoprocentno na ženskoj strani i da mu je žao što žene ne uviđaju da imaju najmanje istu intelektualnu moć kao i muškarci, pa čak i veću. To je njihov prirodni dar, jer upravo one nose, hrane, izgrađuju i donose djecu na svijet. O tome je detaljnije pisano u prve dvije knjige Čudesna moć žene.

AC Montenegro Bar

RAJKA KUJUNDŽIJEVIĆ
"SVAKI NAŠ IZBOR JE GREŠKA ILI POBJEDA"

Rajka Kujundžijević

        Rajka Kujundžijević, rođena Milovanović, slikarka, rođena je 1950. u Kotoru, od oca Stanimira Milovanovića i majke Ljubice Grgurević. Udovica je, bila je udata za neuropsihijatra dr Nikolu Kujundžijevića, sa kojim je izrodila troje djece: Anastasiju (1970.), Krsta (1971.) i Veselina (1975.). Iako je završila samo srednju tehničku školu, njene slike su kvaliteta akademskog umjetnika. Naslikala je dosad nekoliko stotina slika, priredila sedam samostalnih izložbi i učestvovala na brojnim kolektivnim izložbama slika. Njene slike se nalaze gotovo na svim kontinentima. Slikanje je za nju život u nekom drugom svijetu, ljepšem od postojećeg, u svijetu gdje mašta iz ništa može da stvori svašta.

        Da se ne zaboravi: Rajka Milovanović je i dva puta zaredom ponijela lentu najljepše djevojke Crne Gore, 1968. u Herceg Novom i 1969. u Budvi. Bila je i druga pratilja za izbor Mis Jugoslavije, u oraganizaciji poznatog časopisa „Politika BAZAR". Rajka je i sada lijepa i izgleda bar desetak godina mlađa nego što jeste.

        Gubitak sina Veselina je potpuno promijenio njen život, pa od tada traži spas u meditaciji, molitvi i alternativnoj medicini.

        Odgovori na pitanja urednika:
        - Osim što je maksimalno aktivna u kući i široj porodici, jako je angažovana i na poslu. Nema adekvatno vrednovanje i pomoći od strane supruga i djece, sem rijetkih izuzetaka. U porodici se teško prihvata uspješna žena, iako imponuje.

        - Malo žena ima u politici, malo žena je u parlamentu, muškarci su češći na vodećim funkcijama. U umjetnosti postoji podjela na mušku i žensku umjetnost, jer neki umjetnici s tom podjelom pokušavaju da
umanje vrijednost ženskog stvaralaštva.

        - U razvijenom svijetu žene su ravnopravnije nego kod nas. Tamo sposobnost i djelo žene više dolazi do izražaja nego kod nas. Proteći će još dosta vode dok u Crnoj Gori položaj žene u društvu bude adekvatno vrednovan. Ako žena sama ne spozna ko je ona i koji su joj potencijali, crnogorsko društvo joj neće pomoći. Žena treba da svojom mudrošću, snagom uma i senzibilitetom krči put do uspjeha. Nadam se da će buduće generacije žena napraviti značajan pomak ka boljem i slobodno stvarati, bez tegova koje moraju da vuku!!!

        Spojila ih sudbina
        Samo milimetar dijeli čovjeka od sudbinske odluke - šta je to što odlučuje, nikada nećemo saznati, jer je to Božija tajna. Sve velike stvari se događaju mimo naše volje. Mi to zovemo sudbina. Uprkos jakoj vjeri i volji, neke stvari nijesam mogla da izbjegnem u životu, što se vidi kroz moju priču.

        Moja majka Ljubica Gregurević iz Škaljara, na okraju Kotora, upoznala je poslije Drugog svjetskog rata vojnika iz Arilja, Stanimira Milovanovića, koji je kasnije postao moj otac i otac moje braće Milije i Vojislava. Majka je bila starija par godina od oca. Njegova jaka ljubav prema njoj urodila je plodom, vjenčali su se u crkvi Sv. Marka u Beogradu. Ubrzo dolaze u Kotor, јеr moja majka nije mogla da se prilagodi drugačijem mentalitetu. Moj otac je napravio kompromis i sa njom započeo život u Kotoru.

        Ona je bila katolkinja, odgojena na višestoljetnoj tradiciji, a on seosko dijete sa obronaka Zlatibora. Moj se otac brzo prilagodio novoj kulturi, običajima i lokalnom jeziku, koji je bio pun italijanizma. Rađaju se djeca. On preuzima vaspitanje djece, što je bilo od presudnog značaja za nas, a pogotovo za mene. Ostavio je snažan pečat na moj budući život. I sam patrijahalno vaspitan, tako je vaspitavao i nas. Pedesetih godina nije bilo televizije, samo radio. On nam je svako veče prepričavao priče koje je pročitao u biblioteci, ali svaki put sa drugačijim krajem. Pričao nam je i o običajima i mnogim dogodovštinama iz njegovog kraja. Tako nam je razvijao maštu i ljubav prema knjizi koja mene ni do danas nije napustila.

        Moja majka je bila borac u Narodnooslobodilačkom ratu, a 2,5 godine je provela i kao zatvorenica na Mamuli. Mislim da je to obilježilo cijeli njen život. Uprkos ljepoti koju je posjedovala u očima, na licu joj se jasno ogledavalo proživljeno ropstvo.

        Bila je to u pravom smislu klasična porodica, sa skromnim prihodima. Moj tata, uprkos ljubavi prema mojoj majci, jako je patio zbog nostalgije za rodnim krajem. Stalno je nagovarao moju majku da se odsele za Srbiju, naravno to se nikada nije dogodilo. Koliko su bili različiti? To je mene kao dijete zbunjivalo i plašilo, a ja kao mali upijač ćutim i patim, hoću da razumijem nerazumljivo, povlačim se, otkrivam unutrašnji svijet, gdje moja mašta može svašta.


        Talent i ljepota
        Radujem se što lakoćom mogu da nacrtam sve šta vidim (predmete, kuće, životinje). Kasnije, kroz instrukcije učitelja (koji su se nešto stalno mijenjali) budem zapažena u razredu, tako da sam često crtala i svojim drugarima koji u tome nijesu bili vješti.

        To su za mene bili srećni trenuci. Bila sam srećna i kada, trčeći kroz kotorske ulice i pjacete, dođem do očeve biblioteke, a tamo - tišina. Velika biblioteka a moj tata u njoj važan, daje mi znak prstom da ćutim. I sada osjećam tu tišinu, miris knjiga i novina, poneki pogled se digne sa novina i nasmiješi mi se a ja postiđena i srećna. I ja krenem da prelistavam novine, zadržim se samo na stripovima. Najviše me zanimala porodica Tarana i Miki Maus.

        I tako, nekako sam protrčala kroz djetinjstvo i došla u pubertet. Opet nijesam bila tipični pubertetlija sa svim bubicama koje pubertet nosi, najviše sam voljela da se povučem od svih i slikam. Slikala sam pejzaže, a i ljude oko sebe. Interesantno da sam slikala, i to često u tehnici lavirani tuš, majku kako lije suze, zabrađenu u crno, što će se kasnije u mom životu i dogoditi. Ali tada, možda su to bile neke slutnje! Pa ja sam bila još dijete, mršava, štrkljasta, usamljena, ali ne sama već sa ružičastim svijetom u sebi. Polako postajem djevojka. Svi me primjećuju, kažu da lijepo izgledam. Filmske holivudske dive smiješe se sa filmskih žurnala a u školi me upoređuju sa nekim od njih, a ja nesigurna i srećna u isto vrijeme. Tada se srijećem sa ljudskom zlobom i ljubomorom, koja je meni strana, i patim. Hoću da imam dobru drugaricu, a ne mogu. Imam dva brata koji su okrenuti jedan drugom, mama i tata takođe, ja visim. I opet me vuče slikarstvo. Tu mogu što ja hoću, boje, oblici, svijetlost. Jedino sam tada potpuna, slikala sam do iscrpljenja. Voljela sam ljeto: plivanje, žamor srećnih ljudi, ples, i to što nijesam morala u školu. Nije mi bio problem učenje, učila sam brzo na času koliko mi je bilo dovoljno. U školi gomila nezanimljivog gradiva i dosadnih, strogih profesora - što će mi to kad ja imam svoj svijet kojeg stvaram i koji me ispunjava.

        Voljela sam da idem u crkvu nezavisno koje konfesije. To je u meni bilo usađeno, čini mi se otkada znam za sebe. Moja baba po majci Ana vodila me je za ruku na večernju misu, čini mi se da i sada osjećam kako me drži čvrsto za ruku. Zlatni zalazak sunca, zvone zvona, miris tamjana, krstimo se. Mama mi često krišom stavi novac u ruke i kaže - stavi malo lemozine a da niko ne vidi. Ipak je to bilo komunističko doba kada se gledalo ko ide u crkvu a ko ne.

        Dakle, vjera i vizija da ću jednog dana da napravim od sebe ličnost me je podstrekavala da radim na sebi. Voljela sam sve što je lijepo i damsko. U tome su mi tetke bile istinski uzor.

        Miss Crne Gore
        Godine 1968. sam postala punoljetna, osamnaest godina. Redovno sam išla na plažu hotela "Fjord" sa svojom rođakom i bratom, koji je bio moj pratilac po očevom naređenju. Imala sam puno obožavalaca, malo ko me je uistinu zanimao. To ljeto u Kotoru se pojavila Tamara Bakić, naša poznata manekenka i predstavnik "Bazara", sa zadatkom da pronađu djevojke koje će se kandidovati za ljepoticu Crne Gore. Mnogi su preporučili mene, pa me je dotična dama potražila na plaži. Ljubazno me je zamolila da ručamo zajedno u hotelu "Fjord" i ja sam pristala. Dugo smo razgovarale o mogućnosti da učestvujem na izboru ljepotice. Naravno, ja sam bila voljna, samo je prepreka bio moj otac, kojeg smo dugo ubjeđivali da se saglasi sa prijedlogom o mom učešću za izbor Miss Crne Gore. Ona je jako insistirala da slučajno ne odustanem. Tako je i bilo, otišla sam u Herceg Novi i smjestila se u hotel "Toplu". Iznenada, dobijam temperaturu 39°C i sa recepcije pozovu ljekara. Dobijam terapiju, da bi mi sutra bilo bolje. Nijesam znala šta se dešava dok sam ležala. Nijesam znala ni kako druge djevojke izgledaju, niti ko je u žiriju. Dok mi je stizala garderoba poznatih kreatora, u sobu mi je ušla naša poznata glumica Ružica Sokić. Nije mogla da izdrži a da me ne vidi. Dok me je zagledala prokomentarisala je kako svi pričaju o meni. Tada sam shvatila da i ja imam neku šansu i da se poražena neću vratiti u Kotor, jer bi to bilo kao da je "Primorac" izgubio.

        Pojavljujemo se na pisti redom, šetamo, a od reflektora i sijevanja bliceva nijesam vidjela ništa. Onako bofesna i uplašena, imala sam vještački osmjeh na licu. Pogledala sam u jednom trenutuku prema žiriju, a naš poznati slikar Marijo Maskareli mi daje znak da se smiješim. Iako nijesam razumjela šta mi je pokazao, ja sam se instiktivno smješila još više pa je i u žiriju nastao ogroman smijeh.

        Nije se dugo čekalo na zbrajanjem glasova, ali za mene je to bila vječnost. Najednom čujem svoje ime: proglašena sam za MIS CRNE GORE 1968. godine. Primila sam lentu pobjednice, primala poklone, uslijedila su brojna čestitanja, a ja nijesam znala što se sa mnom dešava. Nijesam očekivala svoj izbor pa sam bila u radosnom šoku. Nakon proglašenja, u hotelu "TOPLA" je uslijedio bal u čast mis Crne Gore. Ono što me je fasciniralo u svemu tome je trenutak kada sam došla sa tvrđave Kanli kula u hotel: cijelo osoblje hotela "Topla", uključivo direktor, sačekali su me u špaliru i sa svakim sam se pozdravila. Na terasi hotela bio je koktel, svirala je muzika i pjevali su Nada Knežević i Tozovac. Imala sam čast da sjedim sa članovima žirija, našim poznatim slikarom Vojom Stanićem i njegovom suprugom Nadom, Marijem Maskorelijem, Ružicom Sokić i drugima.

        Slijede pozivi za reklame, modne revije, honorari, poziv da budem član žirija za mis Podgorice.

        Moj otac, uplašen za mene, šalje u pratnju brata, kome je to bilo zabavno. Nijesam se uzgordila, samo sam od jedne stidljive djevojke postala samosvjesna dama. Pripremala sam se za izbor mis Jugoslavije, proučavala sam modu i stil, nabavljala garderobu. Moj slikarski nerv me nije napuštao, crtala sam kreacije i maštala da postanem kreator. A za to mi se ukazivala prilika, ali nijesam imala razumijevanje roditelja. Govorili su da je to neizvjestan posao i da siđem sa nebesa.

        Vodila sam svoju majku sa sobom, najzad da i ona izađe iz kuće, i to na Zlatibor, u hotel "Palisad", u društvu jugoslovenske elite estradnih umjetnika, književnika, novinara... Jedino smo mi djevojke imale stroga pravila. Nijesmo imale kontakte ni sa kim osim sa frizerom, šminkerom i kreatorom. U sobi sam bila sa Ivonom Puhijero, djevojkom Dragana Džajića, tadašnjeg najboljeg fudbalera Evrope. Lijepo smo se družile, ona Dubrovčanaka a ja Kotoranka. Dragan je zvao često telefonom i oslovljavao je Jagoda, malo je ko znao da joj je to drugo ime.

        Na ovom izboru mis Jugoslavije pobijedila je upravo Ivona, a ja sam bila četvrta. Bilo je to nezaboravno druženje na lijepom Zlatiboru, u tatinom rodnom kraju. Vratila sam se u svoj grad i te godine završila srednju školu.

        Rajka! Rajka! Rajka!
        Došlo je ljeto 1969-to i novi izbor za mis. Dobila sam tada pismo od lista "BAZAR", u kojem me lijepo mole da i te godine učestvujem u izboru za mis jer je, kako kažu, ove godine slaba konkurencija i da ne znaju koga će da izaberu. Pismo je potpisala Ruška Jakić koja je tada bila sekretar lista, a urednica je bila Zorica Mutavdžić. To pismo sam shvatila veoma ozbiljno. Odlučila sam da idem, jer već imam iskustva. Ako vidim da nemam šansu, samo ću predati lentu pobjednici.

        Stigla sam u budvanski hotel "Internacional" da upoznam ostale djevojke i doživjela šok, svaka ljepša od druge. Među njima se naročito isticala Budvanka, manekenka Vanja Palunko, plava, visoka i samouvjerena. Krenula sam polako nazad, ali nije bilo šanse, Ruška nije dozvolila. Ne sjećam se kako me je ubjedila da ostanem. Druge djevojke me nijesu gledale dobronamjerno, gledale su u stilu - šta ova više hoće. U svemu sam učestvovala kao automat, bez takmičarskog duha. U žiriju je bila prošlogodišnja mis Jugoslavije Ivona Puhijero, moja drugarica. Vidjevši šta se sa mnom događa, samo je rekla: "Glavu gore i ispravi leđa kad hodaš, kao da su ti sve lađe potonule". Imala sam veliku tremu. Bila mi je muka sve do trenutka kad mi je Ivona još dodala da imam velike šanse da budem mis i ove godine. E, to me je ohrabrilo i došla sam sebi.

        Posmatrala sam konkurentkinju Vanju a i ona mene. Činilo mi se da sam joj ipak bila simpatična, pa smo porazgovarale. Rekla mi je da je roditelji tretiraju kao princezu, a ja sam pomislila u sebi da moji roditelji ne bi popustili ni da sam mis svijeta.

        Došla je i noć izbora, tu je negdje žiri, publika, sve je prepuno. Došli su i moji Kotorani a ja nijesam znala kome li će publika aplaudirati. Pista je bila preko bazena, razmišljala sam samo da pratim stazu, malo lijevo -malo desno, samo da ne padnem, kakav bi to bio blam. Bila sam peta po redu za izlazak. Izašla sam na pistu i poslušala savjet Ivone - ispravila se i bila sigurna, uslijedile su ovacije. Mislila sam da nije moguće, skandirali su moji Kotorani: Rajka! Rajka! Rajka! Poslije sam se tome smijala i pomislila da nijesu možda pogrešili i došli da navijaju za naš vaterpolo klub „Primorac ", bazen je - bazen.

        Sve je teklo proceduralno, vladala je velika nervoza među djevojkama a ja sam tada bila vrlo smirena, vjerovatno su mi pomogle te ovacije. Uslijedilo je proglašenje najljepše - opet ja! Vanja je bila druga, a Živana Zenović prva pratilja. Nastalo je komešanje. Kažu - izlazi da primiš lentu. Vanja mi je iskreno čestitala. Dobila sam najveći buket karanfila koji sam ikada vidjela, tu je i lenta, čestitanja mnogih novih prijatelja, novinara i umjetnika koje sam upoznala protekle godine. Opet isto, ali na drugom mjestu. U hotelu „Internacional " (koji je srušen u zemljotresu 1979. g.) slijede brojna snimanja. Upoznala sam se sa pravim kreativcima i ljudima koji to sebe nazivaju.

        Imala sam 19 godina i prijalo mi je prepoznavanje na ulici i da se nađem na naslovnoj stranici „BAZARA " (koji je tada bio prestižni časopis u bivšoj Jugoslaviji). Nudile su mi se filmske uloge, muzičke grupe su se raspitivale kakve su moje glasovne mogućnosti. Moji roditelji su bili jako zabrinuti i nijesu me vidjeli ni u čemu sličnom, a ni ja sebe. Moja majka se nadala da ću se dobro udati, tako da skine „brigu sa vrata ", a ja sam joj se zaklinjala da to neću napraviti.

        Nijesam ni svjesna da su moja volja, nadanja, želja i snovi van domašaja moje moći. Prst sudbine kojom sam vođena odavno je upleten u moj život a da toga i nijesam bila svjesna. Zapravo, potaklo me je jedno sjećanje sa snimanja na slovenskoj plaži za naslovnu stranu „Bazara ". Bilo je ljetnje popodne. Dok smo se namještali za snimanje, u jednom momentu su moj pogled i moj duh odlutali od stvarnosti. Okrenula sam se oko sebe i nijesam vidjela nikoga, samo osjećanja, jarka svjetlost obasjava grad i plažu, nestvamo plavo-zeleno more reflektuje sunčevu energiju. Fascinantna svjetlost, pogled i duh lagano se šire prema pučini. Vratim se u stvarnost i kažem sebi: ovdje bih mogla da živim. To je samo tren, a kao da je vječnost. Mislim da je taj trenutak odredio moj život, a da ja toga i nijesam bila svjesna.


        Sudbina je odlučila
        Kako sam već rekla da sam postala prijateljica sa Vanjom Palunko, njen raskošan dom i divni roditelji su me toplo dočekali. Bila sam čest njihov gost, kao i Vanja moj. Iščekivale smo savezno takmičenje, zabavljale se, išle smo na korzo. Bila sam sama, jer tada nijesam imala momka. To je ono prokletstvo, što više udvarača - to ti se niti jedan ne dopada. Sudbinski srijećem u Vanjinom domu dr Nikolu Kujundžijevića. Lijep, pametan, sa stilom, siguran u sebe, brzo me je osvojio, a i ja njega. Bila sam po njegovoj volji, lijepa, tiha, progovorim po neku riječ, a svaka na svom mjestu. Vrlo brzo mi je ponudio brak na koji sam pristala i time srušila snove mnogih mladića koji su se nadali da budem njihova. Ne želim ni da idem na savezno takmičenje, ali ipak odlazim za Beograd. Dogovaram se o budućnosti sa Nikolom, koji ništa nije prepuštao slučaju. Na saveznom takmičenju sam bila druga pratilja MIS JUGOSLAVIJE. Morala sam biti prisutna, a Nikola je već tada pokazivao ljubomoru. Sve sam napustila jer me snaga ljubavi odvodi dalje. Sjedili smo u „Maderi "sa budućom kumom i prijateljima kada se Nikola naljutio bez razloga, i tada smo raskinuli. Kada me je vraćao u hotel, na jednoj raskrsnici smo doživjeli saobraćajnu nesreću. Kola su bila potpuno uništena a mi smo, na sreću, prošli samo sa lakšim povredama Tada je shvatio da ne treba da se odvajamo. Neću mnogo komentarisati kako sam prošla kod oca, kod organizatora - BAZARA, koji su me smatrali za finu djevojku, otmjenih pokreta i tako okarakterisali i u medijima.

        Ubrzo je uslijedilo vjenčanje (14. 07. 1969. godine), kumovi: Vanjina majka Anka i dr. Mitar Ljubiša.

        Zima-kućimo dom, tišina-čini mi se sreća, a on i ja potpuno različitih karaktera; ja mudrica mislim - brzo ćemo se usaglasiti. Bio je neobuzdanog karaktera, kako je i sam za sebe govorio. Bio je poznati
ljekar, izvanredan dijagnostičar, a to je za mene bio novi izazov - biti žena ljekara i domaćica. Rađaju se djeca: Anastasija (1970.), pa Krsto (1971.), a poslije Veselin (1975. g). Moj muž je bio mnogo odsutan od kuće, kako je sam govorio -gost u kući. Podizala sam djecu, širila vidike čitanjem i pomalo slikala. Sa rođenjem trećeg djeteta pokrenula se u meni lavina strasti i ljubavi prema slikarstvu. Slikala sam i proučavala razne tehnike, pravce i istoriju slikarstva, jednom riječju - čitam i učim sve što je vezano
za slikarstvo.


        Napokon uspjeh...
        Bilo je dosta lutanja u potrazi za svojim identitetom u slikarstvu. Slikala sam različite motive i portrete. Možda se osjećala nesigurnost u tim prvim slikama, ali svakako prisutan talenat. Moj muž je bio iznenađen, a i skriveno ponosan. Napokon sam bila ispunjena djecom i slikarstvom. Tada se nijesam družila gotovo ni sa kim. Kada sam napravila nekih 50 radova, igrom slučaja slike je vidjeo naš sugrađanin i poznati slikar Jovo Ivanović, inače direktor "Moderne galerije". Bio je prijatno izneneđen i predlagao mi da napravim prvu samostalnu izložbu. E, to je za mene bio potpuni uspjeh, čini mi se važniji od obije titule mis. To je ono što sam sama stvorila i što me čini sretnom. Strepjela sam kako će kritika i publika primiti moje slike, kakav će dojam ostaviti na njih. Ali, ubrzo se vidjelo da strepnji nije bilo mjesta, sve prolazi odlično, čak uspijevam da prodam prve slike. To je bio pravi odraz komunikacije sa svijetom koji voli umjetnost. Stidljivo se pojavljuje prvi članak i kritika. U svemu su mi pomogli Jovo i moj muž. Nastavila sam sa još žešćim tempom. Pored troje djece, rodbine, muža ljekara i još što-šta, ja sam napredovala. Inspiracija mi je neiscrpno navirala. Usavršavala sam tehniku, počela sam tematski da pravim izložbe. Djeca su rasla, lijepa, vaspitana i njegovana, odlični đaci. Bila sam i stroga i nježna u isto vrijeme. Slike su se prodavale, bila sam srećna da ljudi cijene moje radove a i da sam ekonomski nezavisna. Moj muž je završavao specijalizaciju neuropsihijatrije. To je i mene jako zanimalo, pa smo vodili duge razgovore. Gradili smo kuću i planirali djeci budućnost.

        Što se to promijeni u čoveku nakon dugih godina ili je to oduvijek bilo a mi ne želimo da sagledamo stvarnost? Bog da ljubav da čovijek lakše sagleda život. Dovoljno je da u jednom iz para iščili ljubav i da se sve poremeti. Bila sam mu dobra i postojana žena, posvjećena porodici. Djeca više nijesu djeca, postaju ljudi, mada oni za mene uvijek ostaju djeca. Kad su već ljudi, treba da preuzmu odgovornost za svoje postupke. Oni nijesu tako razmišljali. Kao i svaka mladost, otimali su se autoritetu i zabranama. Kod mog supruga, ja sam bila kriva za sve, i tu je kraj dobre komunikacije.

        Uvijek sam im govorila: djeco, najteže je svoje loše iskustvo, ako pogriješite vas će to da košta puno; no nije to kraj, počinjemo uvijek iz početka!

        Kako me je zanimala svaka oblast, zainteresovala sam se i za astrologiju i herbalnu medicinu. Bila sam u predsjedništvu "Alternativne medicine", koja se godinama organizovala u Budvi. Tu sam bila bogatija za nova saznanja i nove neobične ljude.

        Kasnije, osnivanjem Ekološkog društva, postajem sekretar, i to je bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Šteta što nijesmo bili istrajniji i moćniji, da sačuvamo naš grad od divlje gradnje.

        Počeo je rat u okruženju, inflacija, i rijetko se mogla prodati po koja slika. Svakako su naišla teška vremena, a ja u njima bivam sama. Ćerka Anastasija mi se udaje, očekuje bebu. U tim kriznim vremenima kod mene se javio pojačan religiozni osjećaj, kao i kod većine ljudi. U crkvi nalazim smiraj u duši i vjeru da će mi Bog pomoći u tim teškim vremenima u rješavanju mnogih životnih pitanja. Nastavila sam da slikam, a rodila se i moja prva unuka Mateja. Naravno, sva presrećna odlazim za Beograd. Tamo ugovaram i izložbu u kući Đure Jakšića za 6. novembar. Ništa mi nije nagovještavalo da će se desiti išta loše mojoj porodici. Kada bi čovjek analizirao moje slike i pratio hronologiju događanja u mom životu, možda bi shvatio da sam kroz moje slike unaprijed naslutila šta slijedi.


        ... I beskrajna tuga
        11. oktobar 1995. godine -koban. U trenu tragično nestaje život mog najmlađeg sina Veselina - budućeg slikara, možda. Ambis, propadanje u bezdan, nemam riječi kojima bih mogla opisati taj događaj i to osjećanje -NEMA - Ni danas - Ni sjutra - Niti ikada - Do kraja života - Tuga i - opet Tuga! ...

        Samo Bog zna odakle mi snage da me ostavi na nogama i u zdravu pamet. Opet i uvijek ću misliti da je to ljubav prema opštem, prema životu, jer sam uvijek bila zaljubljena u život.

        Moja djeca, moja djeca su me održala u životu. Moja ljubav prema njima je zalog za moj život. Ja sam živa da im budem primjer kako treba nastaviti dalje. Imaju mene, a to nije malo. A ako im i ja odem, ko će biti uz njih.

        Te 1998. g. umro je i moj suprug!

        Rađa mi se druga unukica Maja i ja opet odlazim za Beograd, gdje ostajem gotovo pet godina. Tugujem samo kada sam sama, pred svima ostalima stisnem zube, ne želim sažaljenje. Svih tih pet godina nijesam slikala, lebdjela sam između sna i jave. Ljepše mi je bilo kad zaspim, ako i zaspim, jer jedino tada nijesam bila svjesna da sam izgubila dijete, dijete od 19 godina. Kada se probudim sve me boli, i kosa, i koža, i kosti i duša. Opet kažem, utjehu nalazim u mojoj djeci i unukicama!

        Opet mi se vraća vjera u Boga, opet mi se otvara duša. Kada se kobni događaj zbio, u jednom momentu sam posumnjala u njegovo postojanje, to je trajalo mjesec dana, ostala sam nijema pred Gospodom! Mučila su me pitanja-zašto ja majka gubim najdraže, nijesam mrava zgazila, prema svima sam bila sa velikim požrtvovanjem i ljubavi? Samo on, veliki Gospod zna odgovor.

        Dužna sam da i za sebe nešto uradim
        Kako sam već rekla, bila sam u Beogradu kod moje ćerke 5 godina i stalno na relaciji Beograd-Budva. Ja, koja sam odrasla na moru, nijesam mogla bez njega. Vratila sam se i učinila sve da u moj život uđe novi sadržaj i novi zadaci i izazovi, jer sam jedino tako svakodnevno potiskivala tugu.

        Godine 2001. srijećem Branku Čvorović ispred prostorija Udruženja žena. Predlaže mi da napravimo moju samostalnu izložbu. Pristala sam i desio mi se novi izazov. Udruženje žena Budve i Petrovca slavi 10 godina postojanja i uz Brankinu svesrdnu pomoć pravimo izložbu. Izložba koja je trebala da bude u Beogradu 6 godina ranije, organizovana je i desila se ovdje u Budvi. Opet prst sudbine - sve je prošlo zaista uspješno. Kada smo se u ranim jutarnjim časovima nas dvije vraćale kući, ja sam mojoj prijateljici kazala: Eto, sad vidiš što smo ti mi umjetnici, čekamo ovakav trenutak i po 10 godina. Stara je izreka, ja je samo ponavljam -život ide dalje, i dodajem - život mora da ide dalje! Mora zbog naših voljenih potomaka.

        Slijedi veliki rad i angažman u svakom smislu. U meni se nešto buni, radim i čini mi se kao da imam nešto protiv sebe, kao da imam krivicu što sam živa. Imam životne energije napretek, ne štedim se, dajem se porodici, na usluzi sam prijateljima, zaboravljajući na sebe. U jednom momentu se pitam - čemu stremim i gdje idem. Kažem Gospodu: Gospode, Bože, il me uzmi il mi daj bolji život. Nijesam ni bila svjesna da sam oboljela od dijabetesa, koji se najčešće dobija od stresova i neravnoteže u životu. U bolnici je bilo povuci-potegni, moj život je lebdio između života i smrti. Iz nekog razloga Bog me je ostavio u životu. Imala sam puno vremena da razmišljam i došla do zaključka da sam dužna nešto za sebe da uradim. Ima još puno toga što treba uraditi. Ćerka Anastasija drži fitnes klub u Beogradu, sin Krsto se još nije oženio, ima kafić „KIKA "u Budvi i ja živim sa njim. Imam lijepe ideje i planove za sebe i nadam se da ću ih donekle i ostvariti. Kako kaže stara izreka -odužila sam se i Bogu i narodu. A indijska filozofija kaže: prvih 25 godina drugi ulažu u tebe, drugih 25 godina ti ulažeš u druge, a trećih 25 godina posvjećuješ sebi. Citirat ću još jednu izreku Andre Žida, francuskog filozofa i književnika: "Slijepi slavuj ne pjeva bolje od drugih što ima bolji glas, nego što se više raduje". Tako i ja cijenim život, svjesna sam da nam je svaki dan poklonjen, da je život čudo i da ga trebamo živjeti najbolje kako umijemo. Pokušaću, uz pomoć Gospoda Boga, pokušaću!!!

        Bog da, Bog uzima a ja sam danas bogatija za dva pobratimstva sa dugogodišnjim prijateljem, novinarom i publicistom Bratislavom Kokoljem i divnom osobom Danijelom Proroković. Svečanim činom mi smo se pobratimili u manastiru Majine na Uskrs 2007. godine. U svom životu stekla sam mnoge prijatelje širom svijeta koji su mi puno pomogfi i ovim putem se izvinjavam što ih nijesam nabrojila, jer je prostor ograničen.

        A sad nešto ukratko o svojim poslovnim i umjetničkim aktivnostima. Radila sam u studiju za dizajn pri Kulturnom centru „GRAD TEATAR" i ostvarila zapažene rezultate. Imala sam dosad 7 samostalnih izložbi slika i učestvovala na velikom broju grupnih izložbi.

        Slikam akvarele i ulja, mozaik tuš. Kriitičari moje radove svrstavaju u Lirski ekspresionizam. Moje slike se nalaze u mnogim domovima širom Crne Gore i Svijeta.

        Kako moj umjetnički rad i moj način razmišljanja privlače pažnju medija, čest sam gost radija, televizijskih emisija i novina. Kao član Likovnog udruženja Budve, trudim se da mladim umjetničkim talentima pomognem i da ih ohrabrim na njihovom dugom stvaralačkom putu.