Iz knjige
Triva Zolaka
ČUDESNA MOĆ ŽENE - SNAGA PORODICE

       Sredinom maja 2009. godine promovisana je knjiga "Čudesna moć žene - snaga porodice". Autor knjige je mr Trivo Zolak, književnik i naučnik i kako za sebe kaže "uporni istraživač i promotor rodne ravnopravnosti".

       Ova knjiga je treća iz edicije Čudesna moć žene u kojoj autor navodi "životopisne priče uspješnih, istaknutih i zanimljivih žena Crne Gore".

       U trećoj knjizi obuhvaćene su životne priče 42 istaknute žene iz Crne Gore. Među njima se nalaze i tri Budvanke, profesorica muzike Zagorka Radulović, slikarka Rajka Kujundžijević i novinarka Branka Čvorović, čije ćemo priče u tri nastavka prenijeti posjetiocima naseg sajta.

Bilješka o autoru:


Trivo Zolak

       Trivo Zolak je rođen u Sanici, opština Ključ, BiH, 14. 2. 1931. godine, dakle na Sv. Trifuna, zaštitnika vinogradara. Roditelji su Stevo i Desanka Zolak, rođena Kordić. Osnovnu školu je završio 1941. u Sanici. Od 1946. do 1948. školovao se u Čehoslovačkoj (Brno). Srednju tehničku školu završio je u Beogradu, 1951, a Školu za mašinovođe u Sarajevu, 1953. godine, gdje je i zasnovao bračnu zajednicu sa Marijom Montina, sa kojom je kasnije izrodio dvoje djece - kćerku Suzanu i sina Velibora. Od kćerke ima dvoje unučadi- Olivera i Ivan Kukić, čiji otac Milić je vrhunski pomorski stručnjak.

       Visoku tehničku školu Zolak je završio u Sarajevu 1962. godine, a Poslijediplomsku školu za organizaciju, upravljanje i rukovođenje završio je u Beogradu 1976. i magistrirao na temu Vrednovanje rada i rezultata rada. Njegov magistarski rad je objavio Privredni pregled Beograd, 1977. godine, kao posebnu knjigu.

       Trivo Zolak je radio 20 godina u privredi u sljedećim značajnijim gradovima: Banjaluci, Beogradu, Sarajevu, Prijedoru, Brčkom, Dubrovniku i Kotoru. Od 1955. do 1990. Zolak je bio saradnik brojnih jugoslovenskih listova i časopisa, u kojima je objavio više od 1500 članaka. Počeo je saradnju sa najtiražnijim dnevnim listom Borba, a zadnjih 20 godina je bio reporter sarajevskog ilustrovanog nedjeljnika SVIJET. Prvi je u BiH novinarstvu uveo istraživački metod pisanja.

       T. Zolak je 1967. godine osnovao u Kotoru prvi jugoslovenski turistički klub Adriatic, koji je imao članove u 26 zemalja. Autor je džepnog Turističkog vodiča Jugoslavije, koji je izdao ovaj klub 1971. godine. U vodiču je dat kratak opis 100 turističkih mjesta u SFRJ.

       Od 1976. do 1980. Trivo Zolak je, u četiri etape, putovao oko svijeta i vršio istraživanja gostoprimstva i turizma u 40 posjećenih zemalja (80 država). O svojim doživljajima pisao je putopisne reportaže za SVIJET i izdao knjigu Preko svih kontinenata-Praznog džepa oko svijeta. Iz naziva knjige se vidi da je istraživač Zolak putovao bez novca oko svijeta, kako bi provjerio istinsko gostoprimstvo i humanost u posjećenim turističkim zemljama. Kako je on i kasnije nastavio sa putovanjima, krajem 2009. godine će se naći u prodaji drugo dopunjeno izdanje ove izuzetno zanimljive knjige.

       Od 1979. do 1987. magistar Zolak je radio kao istraživač u Institutu za pomorstvo i turizam Crne Gore u Kotoru, na poslovima unapređenja organizacije i kvaliteta turističke ponude Crne Gore. Od 1987. do 1989. Zolak je bio na čelu kolektiva ZOK u Banjaluci i vršio istraživanje uzroka prvog posljeratnog štrajka na JŽ, koji se dogodio u ovom kolektivu prije njegovog dolaska. U 1990. je vodio Projekat za unapređenje kvaliteta usluga u željezničkom putničkom saobraćaju BiH, a poslije toga istražuje i projektuje sisteme organizacije, upravljanja, rukovođenja i integralnog kvaliteta. Od 1980. do danas posebno se bavio istraživanjem uspješnosti kadrova na području ех Jugoslavije, SCG i Crne Gore. Na osnovu tih istraživanja piše knjige o uspješnim privrednicima i uspješnim ženama, u okviru edicije Biograjije uspješnih. Zolak je u 2008. godine objavio i knjigu autobiografskih priča uspješnih privrednika Crne Gore - Kako uspjeti, u izdanju AC Montenegro-Adriapublic iz Bara.

       T. Zolak je u toku svog radnog vijeka objavio više od 30 naučnih radova. Koautor je knjige Kako smo uspjeli, saradnik i konsultant na knjizi Ko je Ko u Crnoj Gori i autor knjiga: Uspješni preduzetnici Crne Gore, turističkog vodiča Zazračna Čierna Hora (na slovačkom), turističkog vodiča Čudesna Crna Gora (na srpskom), koji je preveden na poljski, češki i ruski, zatim je u okviru edicije Čudesna moć žene- Uspješne žene Crne Gore objavio tri knjige (prva 1999.). Posebno zanimljivu knjigu za učenike - Kako naučiiti lako (priručnik za lakše učenje i pamćenje), Zolak je izdao u latiničnom i ćiriličnom izdanju.

       Neumorni istraživač i putopisac Trivo Zolak došao je u Crnu Goru, u Kotor, 1966. godine, gdje je radio u privredi i naučnom institutu više od 20 godina, a od 1990. živi u Baru. Njegov hobi su putovanja, planinarenje i etnologija, a voli i da igra šah. Posljednjih desetak godina posvetio je istraživanju rodne (ne) ravnopravnosti u Crnoj Gori i kvaliteta života u crnogorskim porodicama, posebno polažaja žena u porodici, profesiji i društvu, o čemu i piše u svojim knjigama. Ističe da je stoprocentno na ženskoj strani i da mu je žao što žene ne uviđaju da imaju najmanje istu intelektualnu moć kao i muškarci, pa čak i veću. To je njihov prirodni dar, jer upravo one nose, hrane, izgrađuju i donose djecu na svijet. O tome je detaljnije pisano u prve dvije knjige Čudesna moć žene.

AC Montenegro Bar

BRANKA ČVOROVIĆ
ČVRSTO NA ZEMLJI, A DODIRUJE NEBO

Branka Čvorović

        Branka Čvorović, novinarka i urednica kulturno-obrazovnog programa Radio Budve, rođena je 1960. godine u Nikšiću, od oca Mrdelje Čvorovića i majke Radmile (Laušević). Završila je Filozofski fakultet u Nikšiću i bila saradnica nekoliko listova, među kojima su i popularni "Bazar" i "Porodični magazin". Bila je gotovo deset godina predsjednica Organizacije žena Budva, jedne od najaktivnijih u CG, i za svoj humanitarni rad osvojila niz društvenih priznanja. Članica je i prestižnog Rotary kluba. Razvedena je, ali kaže: "Brak je trajao 17 godina i nijednu godinu, nijedan dan, ne bih mijenjala. Proživjela sam ih onako kako sam zamišljala, željela, trebala. Nijesam znala da ljubav ima granice i rok trajanja. Žarko sam željela porod ali se nije posrećilo".

        Gospođa Branka je obišla gotovo sve evropske metropole, pročitala najinteresantnije knjige a najljepše se osjeća sa rancem na leđima u planinarskim pohodima, te se ubraja u one sanjalice koje čvrsto stoje na zemlji a rukama dodiruju nebo.

        Ovakav tip žena stvara oko sebe pozitivni, raznobojni snop zraka-auru, pa su zbog toga popularne i ljudima bliske. Možda je i to jedan od razloga štoje poznata budvanska novinarka i u našoj anketi osvojila žene.

*****

        Sveti Trifun i Sveti Valentin
        Da su u Crnoj Gori 1960. godine slavili Sv. Valentina ili Sv. Trifuna, ja bih vjerovatno dobila ime po nekom od ova dva sveca. lako rođena 14. februara na Dan zaljubljenih i Dan vina, kasno sam naučila da zaljubljivanje donosi radost i ushićenje, a da lagano ispijanje crnog vranca čuva zdravlje i sjećanja. I tako, umjesto Valentine ili Trifunije, ja dobih ime Branka, kao braniteljka svojih dubokih uvjerenja da sam na ovaj svijet došla da se branim od mnogih nedaća i da mnoge žene i djecu branim od raznoraznih životnih iskušenja.

        Kako je moj otac nakon prve ćerke Vere, koja je bila mezimica svih Čvorovića, očekivao sina, odredivši ime Branka koji je mlad poginuo na Bugojnu 1942. godine, izneneđen mojim rođenjem dao mi je ime Branka. Koju godinu kasnije pokajao se, jer dobivši blizance, sina i ćerku, nije mogao ispuniti želju, a kako je tada bilo uobičajeno da se imena rimuju, nestašni blizanci su upisani kao Dragana i Dragan.

        Žabljačka ljubavna priča
        Moji roditelji, Mrdelja Čvorović iz sela Uskoka i Radmila Laušević iz Tepačkog polja, imali su životnu priču koja je započela 1955. godine susretima u Žabljaku, koji je spajao ova dva mjesta. Visoki crnokosi gorštak nije mogao čekati da odsluži vojni rok, već je tokom redovnog odsustva ubrzao vjenčanje sa plavookom zgodnom recepcionerkom hotela "Durmitor", kćerkom predsjednika Sreskog suda u Šavniku Milovana Ćika Lauševića, koju su svi od milošte zvali Maja. Moj otac, mašinbravar, naredne godine prihvatio je poziv da sa ekipom kadrovaca, entuzijasta, ugradi svo svoje znanje u stvaranje željezare "Boris Kidrič" u Nikšiću, paralelno završavajući mašinski fakultet. Bržna majka je preuzela obavezu da u stančiću u Ljubljanskoj ulici, stvori dom topline, skladnih odnosa, poštovanja, ljubavi, pažnje, reda i ispunjavanja obaveza. A obaveze su bile ravnomjerno raspoređene. Moj otac, nikada nije izostao sa posla, nikada nije bio na bolovanju, vezao se za Hladnu valjaonicu, gdje je radio kao poslovođa, stalno čitao, usavršavao se i mnoge projekte radio kod kuće. Za inovacije je nagrađivan više puta a posmrtno ga je odlikovalo Predsjedništvo SFRJ Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Tu odanost i predanost poslu prenio je i na mene. Majka se u potpunosti posvetila porodici, radujući se svakom uspjehu, davajući podršku kad negdje zastanemo, nenametljivo brinući o svemu, sanjajući dane odmora i uživanja za njih dvoje, kada mi odrastemo i postanemo "svoji ljudi". Na žalost, san je ostao nedosanjan i njih dvoje nijesu ostarali. On nije dočekao 50-ti, a ona 55-ti rođendan. Iznenadna smrt mog oca unijela je u našu porodicu potpuni preokret. Nekoliko godina kasnije majka se razboljela i nakon bezuspješnog liječenja, leukemija je uzela svoj danak.

        Na Žabljaku je započela i završila njihova ljubavna i životna priča.

        Uzori
        Potrebu da budem dobra i požrtvovana kćerka, sestra i rođaka, ulila mi je najznačajnija osoba u mom životu. Moja majka, Radmila, moj je uzor u poimanju majke i žene za iskrenost, smirenost i ljubav. Njena patrijahalna shvatanja ženskog djeteta nijesu imali tu oštricu zabrana, kažnjavanja i ljutnje. Vješto je krila nježnosti prema sinu kao najmlađem djetetu, koji je prosto plijenio svojom ljepotom. Trudila se i uspjela prenijeti tu srodničku ljubav, govoreći da svi biramo svoje živote ali da nikad ne zaboravimo da smo nas četvoro rođeni da budemo oslonac jedni drugima. Taj model je nosila iz rodske kuće, a porodičnu vezanost koja se uvijek provlačila kao plemenita nit njegovala je kroz bliskost sa sestrom Kosom, braćom Veljkom, Brankom, Gojkom, Borom, Rašom i njihovim porodicama. O Radivoju, bratu koga je sa sedamnaest godina raznijela bomba u Ćiporovači, često je tužno pričala, strahujući od dječije radoznalosti da diramo nepoznate stvari. Privilegija da budem kopija ili kako to kažu stariji "pljunuta majka" u fizičkom, mentalnom, tradicionalnom, humanom i svakom drugom pogledu, od naklonosti porodice Laušević, nakon njene smrti pretvorilo se u posebnost, koja me u emotivnom smislu ispunjava i daje snagu da ne posustajem, već da nastavim i ostvarim neke majčine putokaze i želje. Što mi je izazov ali i odgovornost.

        U strogoj podjeli roditeljskih uloga nasuprot nježnoj i pažljivoj majci, otac je bio oličenje strogosti, rada, reda, discipline i posebno pravednosti. U biti mog bića duboko je usađen polno ravnopravan njegov odnos prema djeci. Važio je princip "po starini" i prednost je uvijek imalo starije dijete, a ne sin, što su mu rodbina i prijatelji često zamjerali. "No, on se vodio svojim osjećanjima i nikada nije dozvolio da se osjećam manje značajnom.

        Tragedije Čvorovića
        Tiha i plemenita moja baba Milijana, rodom od Badnjara, sama je odgojila i školovala sedam sinova, što je u to vrijeme bilo izezetno teško. Rani gubitak sina Branka stoički je podnosila, ponoseći se njegovim djelima. Boreći se kao vučica, radeći najteže poslove dočekala je radosti fakultetskih diploma, vjenčanja svoje djece i rađanja unučadi.

        I onda, tragedije. Dušan, potpukovnik JNA u Zagrebu, umro je 1975. god. U 43-oj godini života a dvadeset dana za njim, prepuklo je i njeno srce. Mirko, sekretar Komiteta u partijskoj organizaciji organa Federacije u Beogradu, umro je 1985. godine u 45-godini života, a moj otac je pogin-uo u saobraćajnoj nesreći prilikom transporta Mirkovih posmrtnih ostata-ka ka Žabljaku. Veljo, koji je život vezao za rodnu grudu, iščekujući i prateći braću kojoj je pomagao pri školovanju, umro je na osvit 1995. godine u Uskocima, u kući u kojoj je godinama okupljao porodice svoje braće.

        Posljednjih godina tu ulogu je preuzeo najmlađi Božo koji se nakon školovanja vratio u Žabljak, ostvarivši zavidnu radnu i političku kanjeru, od direktora šumskog preduzeća "Velimir Jakić" do gradonačelnika Žabljaka. Skijaš koji otvara i zatvara sezone na Savinom kuku, čiji rekord u skokovima još nije oboren i dalje voli prirodu, šumu i drvopreradu. On mi je poslije smrti roditelja porodična spona. Za razliku od najstarijeg Ljuba koji je, kao vojno lice, od mladosti život vezeo za Ljubljanu, potvrđujući onu staru izreku, daleko od očiju, daleko od srca.

        Od sedam brata Čvorovića, poznatih po poštenju, odanosti, upornosti, pregalačkom radu i gorštačkoj ljepoti, preranim smrtima i čudnim spletom okolnosti nije bilo poroda kao u drugim porodicama. Od njih sedam, svega je nas sedmoro. Od mog oca, Mrdelje, tri kćerke i sin Dragan, od Dušana dvije kćerke i od Ljuba sin Rajko. Možda upravo što je porodica brojčano bila mala, stričevi koji nijesu imali djece su nekako uvijek odvajali mog brata Dragana, a ja sam rasla u ubjeđenju da sam za njih manje vrijedna i nevažna samo zato što sam žensko. Često sam kasnije sebe mučila da prevaziđem te krute okvire koje je zacrtala šira familija, ali ono što je uvijek bila vodilja jeste neizmjerna ljubav i poštovanje oca Mrdelje, koga sam obožavala dijelom i zbog toga što nikada ni u jednoj situaciji nije pokazao da sina odvaja od nas tri. lako često nijesam razumjela njegovu strogost i zabrane, ipak je on uzor za oblikovanje nekih mojih principa i pravila u komunikaciji, kao što su odgovornost za postupke, zrelost u odlučivanju i mogućnost izbora.

        Crnogorka
        Na uobičajeno pitanje: odakle si, često nijesam mogla precizno odgovoriti. Roditelji su mi sa Žabljaka, ja sam rođena u Nikšiću, gdje sam završila osnovnu i srednju školu i fakultet, sedamnaest godina bila sam cetinjska snaha a već dvadeset tri godine živim i radim u Budvi. U najkraćem - iz Crne Gore. U izmiješanim mentalitetima, navikama, običajima, u spoju sjevera i juga, starog i novog, pronašla sam svoju oazu, svoje bitisanje, svoj život.

        A moj život je započeo u Nikšiću i nastavio u Budvi.

        Dobro, poslušno i mirno dijete. Tako su o meni govorili roditelji i nastavnici.

        Osnovnu školu "Luka Simonović" i srednju ekonomsku "Braća Kotarac" pohađala sam sticajem okolnosti u predivnom prostoru sadašnjeg dvorca "Kralja Nikole" u blizini nikšićkog manastira. Za Nastavnički fakultet sam se odlučila jer sam odmalena željela da držim "tezgu" i dnevnik. Kako su mediji te 1978. godine vršili propagandu novog i prosperitetnog smjera za Marksizam i socijalističko samoupravljanje i nedostatak profesorskog kadra u svim školama, to sam u redovnom roku diplomirala i zaposlila se na istom fakultetu. Rad sa mladima nastavila sam u učionicama srednje škole "Danilo Kiš" u Budvi. Časova marksizma je bilo sve manje, jer kako je pompezno popularizovan još brže se izgubio iz školskih programa, te sam držala nastavu iz filozofije, sociologije i logike. Spajajući lijepo i korisno, prateći od prvog dana predstave Grada teatra, paralelno sa radom u školi počela sam sarađivati u Radio Budvi, pripremajući emisije iz kulture.

        Neobičnost rada u redakciji i studiju bio je novi izazov kome nijesam mogla odoljeti i dnevnik sam zamijenila mikrofonom 1991. godine od kada sam stalno zaposlena u ovoj medijskoj kući. A kad jednom zagazite u medijske vode, tu nema povratka. Punih petnaest godina urednica sam kulturno-obrazovnog programa, spajajući te dvije, meni bliske oblasti. Za razliku od elektronskih medija, kada vam sve što radite ode u etar, na stotine tekstova, intervjua i reportaža ostali su mi zabilježeni na stranicama Bazara, Porodičnog magazina, Pobjede, Publike, Primorskih novina i drugih listova. Najponosnija sam na ciklus reportaža o interesantnim ženama: od žene koja se porodila u moru, žene koja ide u lov, koja vozi šleper, živi na svetioniku, ribari...do intervjua sa političarkama, tadašnjom predsjednicom Skupštine CG, gradonačelnicom Budve. Svaka priča je različita, a razgovori sa svima njima su bogatstvo koje oplemenjuje i uči. Trudila sam se da izvučem onu sponu koja nas spaja, da spoznam šta to žene vuče ka uspjehu a šta ih koči. Da dokučim tu silnu želju da sve idealizuju, da sve drže pod kontrolom, a ipak su nedovoljno cijenjene, često nezadovoljne. Zajednička je ljubav a različiti načini njenog ispoljavanja.

        Većina žena, bez obzira kojim poslom se bave, u sumiranju svog uspješnog života prvo a često i jedino ističu sa ponosom (i opravdano) da su majke i da ih majčinstvo čini ženom. Po prirodi svog biološkog bića žena ima moć da podari život, a zatim sva svoja znanja, stremljenja i sposobnosti fokusira na djecu. Često sam imala osjećaj da su negdje usput izgubile svoje potrebe, želje. No, čim bi se malo zagrebalo ispod površine, žene bi se zatvarale u svoju ljušturu. Sa jedne strane sami hvalospjevi o majčinskim ulogama a sa druge malo čine da žive po sopstvenoj mjeri. I tu se uglavnom sve pozivaju na tradiciju, mentalitet, običaje i stereotipe. I opet sve u krug.

        Neostvareni san
        Iako u prvoj rečenici ja nemam tu ponosnu izjavu da sam se ostvarila kao majka, priča može krenuti u drugom smjeru, a vezana je za sve ono kroz šta žena u Crnoj Gori prolazi ako nema poroda. Na sva zvona želimo pokazati da smo moderno savremeno društvo, a na svakom koraku spremni smo osuditi one koji žive van nekih ustaljenih klišea. Za ženu koja ne želi djecu - nema razumijevanja, a za ženu koja ne može da ima djecu ima sažaljenja i niz pogrdnih naziva. Koliko puta sam bila u situaciji da se grčevito borim, da želim nemoguće, da se nadam, da istrajavam, da prkosim. Da znam šta hoću a šta neću. Da dokazujem i da praštam. Da molim, da sanjam, i da zgrabim istinu. A istina je u pričama svake žene ponaosob. Dane provedene sa pacijentkinjama mnogih bolnica u kojima sam i ja tražila spas, obogatile su moju dušu u danima koji su bili predugi isčekivanja i nadanja, nasuprot godinama koje su bile prekratke za ostvarenje jednog sna.

        Jednostavnost uspješnosti i zanimljivosti
        Podnaslov ove knjige me u jednom trenutku zbunio i izazvao kritičko preispitivanje: da li sam i zašto uspješna žena ili zanimljiva. Za koga uspješna i po kojim mjerilima. Kad zatvorim oči asocijacije na uspješne žene u Crnoj Gori se izmiješaju, od one žene koje u vozu pokazuju slike svoje preslatke dječice, one koje imaju diplome, firme, muža, unučad, konto u banci, rezervisan sto za dvoje, pune žice tek oprane posteljine, direktorske fotelje, vile, karte za daleka putovanja, one koje su svjesne sebe.

        A da li sam zanimljiva? Vjerujem da jesam. Možda sam zanimljiva po tome što većinu svojih ideja sprovodim u djelo, osim onih koje zavise od drugih, što se borim za rodnu ravnopravnost i emancipaciju oba pola, što pomažem ženama i nemoćnim, što sam oduvijek bila i ostala druželjubiva.

        Dakle, moja uspješnost i/ili moja zanimljivost se, prije svega, odslikava u mojoj zadovoljnosti što se moje ideje realizuju i što udobno i slobodno živim, pomažući i drugim da uspiju u životu. Jutro koje započne veselim pjevušenjem na sunčanoj terasi, ispunjenim rasporedom radnih i drugih dnevnih obaveza, svjesna činjenice da zdrava krećem u osvajanje još jednog dana, sa optimizmom i životnom pričom koje imaju hiljade žena, a ipak samo mojom, drugačijom.

        A u ovoj priči nezamjenljivo mjesto imaju Vera, Dragana i Dragan i njihova djeca. Njih jedanaestoro pružaju, svako na svoj osoben način, toplinu, nježnost, pažnju, riječ... Koliko se mogu voljeti sestrinska i bratska djeca i koliko se može usrećiti i poštovati tetka, najbolje su pokazale godine ispunjene susretima, smijehom, srećom.

        Život je nezamisliv bez prijateljstava, jer bogat si onoliko koliko imaš iskrenih prijatelja. U tom slučaju sam bogatašica. Uz mene su bili u prelomnim, najtežim i najbolnijim trenucima. Uz mene su i danas kad slavim uspjehe, kad se veselim, pretresam pročitane knjige ili obilazak neke nove turističke destinacije. Utiske i radosti mnogih putovanja, od Filadelfije, Pariza, Beča, Praga, Bratislave, Rima, Barselone, Kipra do Sankt Petrburga dijelila sam upravo sa njima jer nam je zajednička želja i potreba da upoznamo druge kulture, narode, običaje. Upoznavajući druge, bolje sam upoznala i sebe.

        Od uzvišenosti do prolaznosti
        Preko dvadeset godina novinarskog posla sa lakoćom sam ispisivala stranice i priče o drugima. Ali o sebi - teško. Prva verzija, bolno istinita -bila je na granici hvalospjeva i suza a druga prerađena imala je ogromne praznine. No, kad je gospodin Trivo Zolak, kao i u novinarstvu, stisnuo termin, riječi su počele da klize. Od i ka ljubavi.

        Ne postoji riječ, izreka, misao ili tekst koji može opisati ljubav. O ljubavi nikad nijesam umjela ni pisati, ni pričati. Znala sam voljeti. Klasično poznanstvo iz studentskih dana, slučajni susreti, splet okolnosti i potreba da dijeliš život sa onim u koga imaš neograničeno povjerenje. Dovoljno za početak braka. A brak je trajao sedamnaest godina i nijednu godinu, ni jedan dan, ne bih mijenjala. Proživjela sam ih onako kako sam zamišljala, željela, trebala. Nijesam znala da ljubav ima granice i rok trajanja. Prevelikom pažnjom, potrebom da udovoljim onom koga volim, iskazanim emocijama, odanošću i privrženošću stigla sam do granice koja je gušila ljubav. Potreba za drugačijim životom samo je odredila datum isteka roka trajanja braka. Nikad mi niko nije rekao da moram prvo i najviše voljeti sebe pa tek onda druge. Naučila sam to i sada uživam u svakom novom danu.

        Učenje solidarnosti
        U školi sam bila dobra učenica ali me drugari iz generacije više pamte po druženju i solidarnosti, stalnom okupljanju društva i po toj mojoj izraženoj potrebi socijalizacije, da nešto organizujem uključujući sve oko sebe, pronalazeći one kojima je potreban prijatelj, riječ, pomoć. Oduvijek sam imala tu potrebu komunikacije i dan danas traju prijateljstva iz ranih nikšićkih školskih dana, sa studija. Humanost i solidarnost su uvijek tinjale u meni, no zbivanja ovih posljednjih dvadesetak godina, kao nužnosti okruženja, isplivali su na površinu.

        Tako su mi život obilježila i stalna angažovanje za druge. Branka -braniteljka pisalo je na školskoj tabli davno, a u meni se zadržalo do danas. U nesebičnom davanju i pomaganju drugima dobijala sam bezgraničnu ljubav, sticala prijateljstva i postajala bogatija iskustvima drugih.

        Punih deset godina sam bila predsjednica Organizacije žena Budve, držeći nit spajanja žena od studentkinja do penzionerki, različitih senzibiliteta, interesovanja, zahtjeva, mentaliteta, političkih opredjeljenja, obrazovanja. Od noći provedenih u hotelu Mogren sa djecom iz Pakraca, njihovim majkama, bakama, od raseljenih porodica sa Kosova koje je trebalo smjestiti i pomoći ženama oko sezonskog zaposlenja, od tradicionalnih humanitarnih akcija za djecu u Dječijem domu "Mladost" u Bijeloj, stanara Doma za stara lica "Grabovac" u Risnu, od pomoći talentovanoj djeci, porodicama koji imaju više djece, učenika, obilaska usamljenih i bolesnih starica do mnoštva akcija usmjerenih na stvaralaštvo žena. Desetine realizovanih književnih večeri, likovnih postavki, koncerata, modnih revija i putovanja, samo su puko nabrajanje dijela aktivnosti u kojima sam iskreno i saosjećajno davala sebe.

        U Radio Budvi, dugi niz godina je vladala porodična atmosfera koja se višestruko pozitivno reflektovala na rad, dijelom i zbog osmišljenih druženja. Kao predsjednica sindikalne organizacije maksimalno sam se trudila da zastupam prava radnika, da ublažim oštricu nezadovoljstva stresnim, nedovoljno cijenjenim i malo plaćenim poslom, te sam organizacijom zajedničkih fešti povodom rođenja djece, vjenčanja, rođendana, proslava porodičnih uspjeha, osmišljenih programa za mališane, pažnji i raznoraznih iznenađenja, doprinosila stvaranju oaze kvalitetne komunikacije i prijateljskih odnosa.

        Dugogodišnje uspješno bavljenje novinarstvom, neposredna komunikativnost, nenametljiva organizovanost, humanost i istinska predanost u radu u zajednici, su bile preporuke da postanem članica Rotary cluba Budva. Spajajući svoje životne stavove o onome što mislim, kažem ili radim sa rotarijanskim pitanjima: da li je istina, da li je pošteno prema svima na koje se odnosi, da li ću izgraditi dobru volju i bolje prijateljstvo i da li ću biti od koristi svima na koje se odnosi, ustvari, prožeta su sva moja interesovanja, znanja, želje. lspunjena zadovoljstvom i ponosom što funkcionišem po ovim principima, jasno vidim čist i blistav put pred sobom i putokaze u vizijama.

        Ne očekivati previše, ali i ne prihvatati premalo
        Dugogodišnja predanost i davanje svoje energije, vremena, pažnje, ljubavi, sebe - drugima koliko god je bila moja potreba, koliko god me oplemenila i činila zadovoljnom, često je znala i da zaboli. U sve odnose, situacije, akcije i projekte sam ulazila otvorenog srca i namjera, za mene je to bio i ostao pravi izbor. Sumiranje dosadašnjih rezultata na privatnom, porodičnom, poslovnom, prijateljskom i svakom drugom planu, odledilo je neka sjećanja, uobličilo stare snove i upozorilo na prolaznost vremena. Većinu planova sam realizovala, možda ne u skladu sa kalendarom, ali sam stizala. Uobičajeno je bilo nakon diplomiranja, magistrirati, ići dalje. Ja sam tada prednost dala nekim drugim interesovanjima ali mi nije teško da se "u ovim godinama" latim knjige i kroz magistarsku temu spojim dosadašnji rad u medijima i turističko mjesto u kojem živim. Ne želim se osvrtati unazad, osim ako ne postoji neki posebno važan razlog (kao čast da budem u odabiru žena Crne Gore za knjigu iz edicije "Čudesna moć žene").

        Jer sve što je bilo, ne može biti ponovo. Ali može biti nešto novo, drugačije, bolje. Dovoljno je iskreno željeti, uzeti svoj život u svoje ruke i zacrtati planove. Nikad nije kasno i ne smije se čekati. Ko čeka - izgubi vrijeme. A ja ga više ne smijem gubiti. Još uvijek postoji jedan san. Pratim putokaze unutrašnjih impulsa i ne brinem da li ću odreagovati ispravno ili ne. Ravnoteža mora postojati a ja nijesam od onih žena koje bježe od sopstvenih želja.

Branka na radnom mjestu

Branka Čvorović - humanitarni rad

Branka Čvorović - durmitorski zapis

Branka Čvorović - pariski zapis