SVADBA: Paštrovska svadba odavno je privlačila istraživače, narocito zbog dugotrajnosti očuvanja tradicije i specifičnosti forme i sadržaja. Suštinski smisao svadbenog obreda ispoljava se simbolički uz pomoć verbalnih, muzickih i dramskih kodova. Vrijednost značenja izvire i iz simbolike predmeta, neizostavnih svadbenih rekvizita.

SVADBENI PROSTOR: Prostrana šema svedena je na dva plana od kojih jedan pripada ženi, a drugi muškarcu. Odlazeći iz roditeljske kuće, nevjesta mora da izdrži niz ritualnih radnji, najznačajniji je roditeljski blagoslov (dobra molitva) poslije koga se smatra odriješenom i može krenuti na put, za nju nepoznat i tuđ. Povezivanje dva roda svadbom nije samo obredni čin spajanja muškarca i žene radi zasnivanja porodice, vec dugotrajni proces orođavanja. Proces orođavanja počinje i završava se u nevjestinom domu, kraći ili kondenzovan obred prelazi i počinje i završava se u mladoženjinoj kući.

SVADBENO KRETANJE: I svadbeni ritual i svadbena pjesma u svojim fazama mogu se opisati kao kretanje: polazak svatova, putovanje, dolazak, povratak i doček svatova. Najmarkatnija mjesta, prema kojima se orjentiše ovo kretanje, su momacka djevojačka kuća. Ljubav i sloga, blagosiljanje uz hljeb i vino, vjerovanje u srećni poredak obilja, porodičnog napretka i uzvišenosti prizivaju učesnici ritualnog saveza. Kolektivne želje usmjerene su ka jednom cilju, ostvarenju porodičnog sklada. Jedan isječak iz govornog čina eksplicira poželjni sklad:

«Od domaćina do domaćina da se njišaju

i višaju hljebom, vinom, svakim berićetom

i dobrom srećom a najviše zdravljem junačkim.»

(«Bosanska vila»,br. 21, 1891, str. 327)

SVADBENE FAZE: Svadba je povezana posebno izdvojenim cjelinama:

Prosidba, Vjeridba, Uglava, Novi zet, Svekrva u pohode nevjesti, Poziv na svadbu, Miješanje hljeba i razvijanje barjaka, Svadba, Nova nevjesta, Poguzijelji ili dobrodošljani, Uprvičje, Nevjesta u crkvi, Lug i Čast.

SVADBENA POEZIJA: Geneza svatovskih pjesama najneposrednije stoji u vezi sa svadbenim običajem kao značajnim događajem u životu. Drevnost ovih ukazuje na njihov obredni karakter. Obredno u svadbenoj lirici ispoljava se ponavljanem elemenata mitske prošlosti, transformisanih u metafore. Ponavljanjem tih elemenata mitske prošlosti odražava se duh drevnosti do danas. Cijeli simbolički poredak u svadbenom obredu i pjesmi koja ga prati vraća nas u mitska vremena. U Pastrovićima postoji određeni red po kojem se tokom svadbe postupa, počevši od načina kako se djevojka «prosi», pa preko »glavljenja «svadbe, skupljanja svatova, određivanja posebnih dužnosti pojedinim svatovima, putovanja svatova od mladoženje do djevojačke kuće, dočeka u djevojačkoj kući, spremanja i darivanja djevojke, vjenčanja - pa sve do prve nevjestine posjete svojim roditeljima. Svaki od ovih momenata prosidbe i svadbe praćen je naročitim pjesmama, podešavanim prema odnosnom momentu. Postoji naročiti red napijanja zdravica za vrijeme čašćenja u djevojačkoj i u mladoženjinoj kući.

Opisi svadbenih postupaka najčešće su iskazani direktno i doslovno, ali mogu i figurativno da predstave učesnike svadbe, obredne predmete i atmosferu. Opšta poetska atmosfera u pjesmama, združenost, sreća i veselje, izraženi su kao radost u ljubavnom spajanju, ali ima i elegičnog tonaliteta u pjesmama pri izlasku mlade iz roditeljske kuće. Svadbene pjesme dramatičnog tona su one u kojima se djevojka odvaja, svadbene tužbalice i pjesme savjeti. Prazničnu muzikalnost nose pohvalne i pjesme sa šaljivim elementima.

Redosljed situacije, manifestovan kroz svatovsku pjesmu i ponašanje kolektiva tokom svadbenog obreda, prikriva ono sto je neuočljivo, ali ga je moguće objelodaniti i rekonstruisati kroz mitove sadržane u slojevitom tkivu usmene poruke (pjesme). Mitologija kruga u čijem središtu je muškarac, konotira se u različitim formama, jedna od njih je i kolo.

PRIPREME ZA SVADBU

Glavne pripreme za svadbu počinju još u četvrtak. Ovoga dana rano ujutro popere barjak na kuću i pucaju dvaput iz pušaka. Domaćin kuće postavi za domaćina svadbe nekog starijeg, okretnijeg čovjeka i da mu nekoliko mladića, djevojaka i žena kao pomoćnike. Upozori ga da svim gostima bude dosta, a najviše svatovima. U toku dana svi u kući rade: muškarci prema potrebi kolju brave i vola, žene mijese hljeb, a djevojke spremaju sitne poslove.

U djevojačkoj kući skupi se više djevojaka nego kod momka. Stoga je ovdje za vrijeme rada i veselije. Vjerena djevojka je nešto bolje obučena, stidna, zamišljena, a drugarice joj pjevaju:

„Što u dvore što pred dvore,

što ono govore?"

,,Tu mi majka kćer udaje,

sreća da joj je!"

,,Što u dvore, što pred dvore,

što ono govore?"

,, Tu mi otac kćer udaje,

sreća da joj je!"

,,Što u dvore, što pred dvore,

što ono govore?"

,,Tu mi braća sestru udaju,

sreća da joj je!"

,,Što u dvore, što pred dvore,

što ono govore?"

,, Tu mi sestre sestru udaju,

sreća da joj je!"

Domaćini svadbe obilaze sve u kući i čim ga djevojke ugledaju zovu ga po imenu i pjevaju mu:

,,Pogledajte domaćina je li veseo:

je li njemu čelo glatko, srce veselo?

„Jest veseo, kako nije, eto se smije."

U petak iste žene rade u kući. Pored ostalog, od trske i papira prave dekor i stavljaju ga na svatovski hljeb, koji se postavlja na trpezu među mladence.

Djevojke pjevaju razne pjesme:

Po dnu polja, do sinjega mora,

izrasla je žutica narandža.

Narandža je hlada napravila.

pod njom sjedi djevojačka majka

i sprema mi svatovske darove,

svakom svatu što je za kojega:

starom svatu dunju od sto lista,

zlatnom kumu od zlata jabuku,

mladoženji konja i djevojku,

ne čudim se daru nijednome,

već se čudim dunji od sto lista,

đe je rasla, đje li se njivila.

"Rasla mi je moru, na izvoru,

Gajilo je sa istoka sunce."

(Jovan Vukomanovic, "Paštrovići", Cetinje, 1960, str. 303)

Sadih dunju na planini

Prisadih joj vitu jelu,

A na vrh žumber vodu;

I postavih čudnu stražu

Čudnu stražu, mladu momu,

Tamo ne poh za godinu,

Dopade me glasi knjiga

Da je dunja uvenula,

Vita jela osanula

Žumber voda presanula

Mlada moma preminula.

Dofatih se vrana konja,

Pa ja pođoh na planinu,

Al’ ne mogu pristupiti:

Od mirisa žute dunje i visine vite jele

I brzine žumber vode

I ljepote mlade mome!

Lak, polakše, primakoh se,

Pod jelom sam počinuo;

Nagrizoh se gladan dunje

A napojih žedan vode

I naljubih mlade mom!

( D. Miković "Bosanska vila ", br. 19/1891, str. 208)

Krugu pjesama u kojima se žene obraćaju muškarcu da se susretnu pripadaju i ove:

Preko mora puta nema,

Nego jedna tanka lanca;

Niko gredu proć' ne može,

Nego momče neženjeno,

Ženite ga, ne drš' te ga

Da mu brci ne porastu,

Da mu mome ne zabave.

Opet puta morem nema,

Nego jedna tanka lanca.

Niko gredu proć' ne može,

Nego moma nevjerena:

Vjerite je ne drž' te je,

Da joj dojke ne porastu;

Da joj momci ne zabave!

("Bosanska vila", br. 19, 1891, str. 208 )

Otac sinu sad veselje sprema

I saziva gospodu svatove,

Da mu braća dođu na veselje,

Pod oružjem u svitnom odjelu,

I donesu gospocke darove.

Pa će ni se braća podignuti

Do Petrova dvora bijelog,

I dovesti kitnu Andelinu

Pa privjenčat' drago za dragijem

Da Bogda im u dobar čas bilo!

A majka mu i mile sestrice

Kolo vode, pjesme začinjaju. A stričevi, braća i rodaci

Pozdravljaju kolo iz pušaka

I od Boga sreću prizivaju

A da Bog da, sa srećom im bilo!

("Bosanska vila", br. 19/1891, str. 208)

U opštem veselju začuju se stihovi:

O, radosti, veselosti!

Đe si do sad bila?

Šetala sam kroz planinu

Kao b'jela vila!

Pa sam šljegla u Primorje,

Đe je dosta vina!

Đe te k nama Bog donese,

Da se veselimo!

(" Bosanska vila", br.21/1891, str. 327)

L'jepi li su sjenci horizonta,

A još ljepši Jovovi svatovi.

Povrh njih se b' ijela magla vije,

A iz magle klikovala vila; Dozivala kuma i devera,

,,Zlatni kume i ručni djevere,

Ne pustite rosu na nevjestu,

Nevjesta je roda gospodskoga.

Ona nosi gospodske darove,

Da daruje kuma i devera.

Svakom svatu što je za kojega:

Zlatnom kumu od zlata jabuku,

A đeveru svilenu kosulju,

Starom svatu dunju od sto lista."

(Jovan Vukmanović, Paštrovići, str. 305)

Trenuci kolektivne opuštenosti vraćaju u ona vremena kada je sinkretizam bio oblik duhovnog izražavanja, a mitološka bića opsjedala kolektivnu svijest. Otuda i u svadbenu liriku ušetaju vile, stare metafore ženske fantazije. Te metamorfoze iz domena fantastike obilježja su one čudesnosti nad kojom lebdi zagonetni ženski duh. Motiv vile pozitivno je vrednovan kada posreduje u izboru nevjeste, kada se priključuje svadbenom veselju da u pjesmi pospješi poželjne uticaje, silazeci iz oblaka i maglenih prostora u "pitomo primorje". Ali u kolektivnoj svijesti izražen je i oprez pred vilom, njen senzibilni duh se ne smije provocirati, njenu ljepotu zemaljska žena ne može nadmašiti. Sve konotacije oko ambivalencije vile kao znaka, domena ženske ljepote u magičnom prostoru, nalazimo i u pjesmi:

"Oj, jelova goro, sva u jele rasla.

U travi zelenoj, u ruži rumenoj.

Niko te ne moga od mirisa preći,

A danas te prođe paštrovska djevojka:

U zelen vijencu, u svili bijeloj,

U zlaćanom prstenu, u v'jedru okovanom.

To vidjele vile iz gore zelene.

Ljubomorne bile, odmah dolje pale:

Prsten salomile, svilu pobucale,

V'jenac rasprosule, v'jedro salomile.

To vidio Jovo iz luga zelena,

Brzo dotrčao, vilama se molio:

"Vile, sestre moje, povratite mi vjerenicu,

A ja ću vama sve srebro i zlato i drago kamenje".

"Kad bismo mi vile što uzmogle,

vedro bismo nebo zlatom pozlatile".

( J. Vukomanović: Paštrovići, Cetinje, 1960, str. 309 )

Slikovitost eksterijera i paleta boja udešeni su tako da ističu djevojačku lepotu. Svadbena lirika, interpretirajući ambijent u kome se zbiva sve što je u vezi sa svadbom, lirika je eksterijera. Ljepota eksterijera doživljava se ne samo kao harmoničan i dekorisan, već i kao fantastican prostor. U njemu dominira lovac na ljepotu, njegovi puti su kroz pejzaže, livade i gore pitomog primorja. Putovanje svatova od mladoženjinog do nevjestinog doma otkriva ljepotu predjela, a u tom gospodstvenom prostoru naći će se i vila primorkinja, garant da je sve kako se samo može poželjeti. I ona je šetala kroz planinu pa je sišla u prostor blagostanja i sreće, u »primorje đe je dosta vina / i vama me bog dovede / da se veselimo».

Želju za ljubavju obznanjuje pjesma u kojoj vaskrsava stara hrišćanska ideja o ženi koja u dijalogu mami muškarca i uvlači u erotsku igru:

"Mile moja, dušo moja.

Naredno je oko tvoje

Ne uminjuj dvore moje!"

"O, đetiću, oko moje!"

Ne poznajem dvore tvoje! "

"Mile moja, dušo moja!

Lasno ti je dvor poznati:

Pred dvorom je vrbčica;

Na njoj sjedi grličica!

Grlile te ruke moje,

Niz bijelo grlo tvoje!"

I još mile, dušo moja!

Naredno je oko tvoje,

Ne uminjuj dvore moje!"

"O đetiću oko moje!

Ne poznajem dvore tvoje!"

"Lasno ti je dvor poznati:

Pred dvorom je bunar voda,

I u vodi glatka patka,

I još mile, dušo moja!

Naredno je oko tvoje.

Ne uminjuj dvore moje!"

"O,đetiću oko moje,

Ne poznajem dvore tvoje!"

"Lasno ti je dvor poznat:

Pred njime je vihor voda

I u vodi plasa leda:

Nju rastaplje ljubav moja

Ljubav moja, ljubav tvoja!"

( "Bosanska vila", Sarajevo, br. 23/ 1891, str. 363)

Neizostavna motivska zaokupljenost u svadbenoj pjesmi je žensko zavođenje kao taktika rušenja dominantne moći. Ženski glas, zadivljujuća vilinska kosa, puna bisera, zavodi muškarca. U zanosu muškarac je gubi, i ne nalazi krivca u sebi, već u tome što je nije zatvorio i zlatnim ključima zaključao. Kao da su tvrđave i zaključana mjesta bezbjedan prostor ne samo od neprijatelja spolja, već i od onih nevidljivih ženskih tajni, zatomljenih u virovima njene neobuzdane prirode. Ovakvu atmosferu nalazimo u pjesmi:

"Minuh goru, minuh drugu,

zelen' zelenu,

A u trećoj začuh vilu,

Đe pjesan poje;

Ja sustigoh vrana konja,

Da ljepše čujem;

A podigoh bjeo klobuk,

Da ljepše viđu;

Vrgoh oko u dubravu,

Zazreh joj krunu -

I vilinu rusu kosu,

Punu bisera:

Ja joj rekoh: «dođ' do mene,

žuđenje moje!»

Brže mi je dolećela

No str'jela perla!

Rukama me zagrlila,

Vila gizdava -

I slađi mi cjeliv dala,

Slađi od meda.

A ja njojzi vas moj život,

Vas moj veseli.

Povedoh je u džardine

Rajske ljubavi,

Dođe drugi iza mene,

Pregrabi mi je!

Učinje li iđe iko

Što učinjeh ja?

Nabavih se rajske vile,

Pa je drugom dah!

Što ne gradih nove dvore,

Da je zatvaram?

I ne skovah zlatne ključe,

Da je zaključam?"

("Bosanska vila", Sarajevo, br. 23/19981, str. 365)

Prizore svadbene atmosfere u devojačkoj kući najneposrednije reflektuju pjesme o nevjesti koja se svatovima nada, umiva se smiljem i bosiljem (daje ljepša i bolje miriše); cvijeće bere, u kite ga veže (da daruje dva ručna đevera).

Fantazija lirske duhovnosti, sjaja i ljepote oko svadbenog pira prožima djevojačku pjesmu. Vrhunac ženskog zadovoljstva je spremnost da bude najveći dar svom izabraniku:

Stane nam se svatovima nada,

Umiva se ružom i bosiljem:

Da je ljepša, i bolje miriše;

Cvj’eće bere, u kite ga veže,

Da daruje dva ručna đevera.

Ponavljajući ove stihove pjeva da hoće da daruje starog svata, prvijenca, zasjedu i kuma, pa onda:

"Svakoga će svata darivati,

Al’ najbolje oće svoga diku:

Njemu daće i srce i lice!"

U pjesmama koje žene započinju tokom priprema svadbenog veselja ispoljava se opuštenost s erotskim asocijacijama o igranju «zlatne jabuke / po guvnu, po mjedenome», prosutom biserju, paunu i paunici, Đorđeliji koji «lomi» zlatni nakit kako bi stigao do žene da bi je posjedovao. Pjesme o darivanju kuma, starog svata i prvijenca ponavljaju se i u mladoženjinoj i nevjestinoj kući.

Djevojka se svatovima nada:

Kroz polje je bilje posijala,

po dnu polja crvenu violu,

povrh polja žutu narandžu.

Kad svatovi u to polje došli,

ne mogahu dalje putovati

od mirisa rane mažurane

i Ijepote crvene viole:

svaki stade đe se koji nađe;

đever s mladom pod žutom narandžom.

Na narandži tri sokola siva

i trgaju pera od narandže

i padaju mladoj u skutove:

od njih kiti kićene darove.

Zapitaje njen ručni đevere:

«Oj, snašice, na istok Danice

kome kitiš kićene darove?»

«Oj, đevere, moj zlaćeni prstene,

kad me pitaš, pravo da ti kažem:

kada pođem dvoru bijelome,

da darivam svekra i svekrvu,

dokle biše bolji dari došli

a od mila roda moga».

(J.Vukmanović " Paštrovići" )

Djevojačko uzdarje u pjesmama predstavljeno je najčešće stalnim rekvizitima: grivna bisera, pozlaćeno paunovo perce, jabuka, dunja, cvijeće. U pjesmama o darivanju svatova ponavljaju se stihovi, jer se u njima uvijek istakne svaki svat po funkciji i značenju u povorci:

KAD SE VIJENAC SAVIJA (iz gornjeg Primorja)

"Pasla Mara pauniće

I bijele golubiće;

Na dan perce uzimala

U Mletke ga pošiljala

u Mlecije, na zlatara,

Zlatom gaje požikala

a biserom ispunjala."

(Dionisije Mikovic "Bosanka vila" , broj 24/1891, str. 374)

To pletivo ljepote, mirisa i zanosa šarenila (bosioka, mažurane, ružice narandže i garofana) opija svatovsku povorku i izaziva divljenje. Nad tim prizorom se nadvija superiorna ženska tajanstvenost. Metaforična slika raskošnih draži je rascvjetalo djevojaštvo. Savijanjem cvijeća, dara namijenjenog svatovima, prenose se želje blagoslova i uzvišenosti djevojačke raskošnosti. U razgovoru sa starim svatom "od puta" djevojka ne žali trud ako je "dobru rabru data", i vjeruje da će svaki svat gospodskoga roda primiti cvijeće kao najvrijednije uzdarje. Stilska tehnika u gradicijskom nizanju posijanog, pa zatim rascvjetalog, bilja usredsređuje se ka spoljašnjem efektu, dekoru koji nadvisuje dijalog o trudu uloženom u to raznobiljno polje.

Još dok se svatovska povorka priprema da dovede nevjestu, istaći će se očekivanje da će posluha i mir krasiti nevjestu:

"Pođ' te se s Bogom, kićeni svatovi!

Za ran' nama snahu dovedite,

Za kosom joj sunca donesite,

U njedarca jasnoga mjeseca,

A u ruke dvije kite mira,

Da je mirna jedna i druga banda,

A najvise Jovu mila majka.

(V. Karadžić Srpske narodne pjesme, knjiga I, pjesma br. 26. str. 61)

U vizuelnoj impresivnosti ove pjesme naslućuje se djevojačka ljepota osvijetljena intenzivnom svjetlošću koja se zari nad svadbom čiji će povoljan ishod pospješiti solarna energija. Kao neophodan ukras, Sunce se našlo u svadbenoj lirici. Jedna svatovska pjesma kod Paštrovića, (pjeva se u djevojačkoj kući prije svadbe) počinje slikom nebeskog mladića:

Jarko sunce na istoku hoće da ogre'e,

mila naša na vjenčanje hoće da ode.

Otac joj se dobro moli da sad ne ide

"Oću, tata, kako neću, vrijeme mi je".

(J. Vukmanović " Paštrovići" , str. 304)

Kada se kod mladoženjine kuće nadaju povratku svatova sa nevjestom, začuju se stihovi:

Isteklo je žarko sunce ća iza gore,

Obasjalo mladoženji bijele dvore,

Pred dvore mu kolo igra, pjesme se poju,

Ves' o ti je ovi danak, moj mili Bože!

Đe Jovanu ljubu vode u čase dobre.

(V. Karadžić Srpske narodne pjesme, knjiga I, 1841, pjesma br.72)

ELEGIČNOST

Lirska sižejnost svatovskih pjesama utemeljena je na svadbenom događaju, a iz tog događanja ženskim pjevanjem stvara se praznična atmosfera predstojećeg spajanja u radosti i sreći, obnavljanju, kada su potisnuti strah i sjeta. Razgrtanjem tog primjerenog veličanja susreta dva mlada bića, prizivanjem sreće, blagostanja i uzvišenih osjećanja, dolazimo do prisutne i potisnute strepnje pred nepoznatim i predstojećim. Jedna od pjesama pjeva se uoči svadbe:

Bosioče, bosioče, u širinu rasti;

Jer će doći, bosioce, starog svata vlasti,

Pa će mi te, bosioče, mlada potrgati

Oštrom đordom, bosioče, po b'jelu kor'jenu.

(V. Karadžić Srpske narodne pjesme, knjiga I, pjesma br.10. str. 53)

Prelazak u novu fazu života dobio je simboličnu formu obredne drame razdvajanja, a njen verbalni dio, u ovom slučaju pjesma, poetski je preoblikovao tu iznutra disonantnu prirodu svadbe. Rastajanje sa svojim rodom simbolično je oproštaj od života, a zbiljski - od jedne njegove zauvijek završene etape.

Motiv razdvajanja prisutan je tokom svadbe u nekoliko situacija. Kad dolaze svatovi po djevojku začuje se «ženska pjesma» o odvajanju od roditeljskog doma. Spoljašnji manifestacioni izraz djevojačke smjernosti i skrušenosti pred ocem nastaviće se u braku pred mužem.

Dobro došli kićeni svatovi!

A za Maru gizdavu djevojku!

E se Mare od roda dijeli

Ali joj se žao od'jeliti;

Jovo Mari tako govoraše:

"Što t' se, Mare, žao od'jeliti

"0d tvog roda i od mile majke,

"i od braće i od bratučeda,

"0d sestrica i mili nevjesta?

"ja, Mare, dost a roda imam:

"Imam tajka, imam milu majku,

"Imam braću, imam bratučeda,

"Imam sestre, imam i nevjeste,

"Neće tebe, Mare, pouliti, "Neće, Mare, ži'mi moja glava" .

(V.Karadžić: Srpske narodne pjesme, knjiga I, pesma br.29, str. 62)

Odvajanje od kuće nevjesta doživljava sjetno, što uz njeno skrušeno ponašanje umnogostručuje nelagodnosti i strepnje. Pjesma osmišljava kako će se mlada ponašati u novom domu i ti nepisani, a u pjesmi često isticani, zahtjevi odreduju trajni oblik ženske egzistencije. Odvajanje od roda prati pjesma:

Odbi se grana od jorgovana,

kao l'jepa Kate od majke svoje;

od majke svoje i od roda svoga!

Stari svate, od svatova glavo,

o zasjedo, svatovska besjedo,

oj, đeveri i zlaćeni kume,

ne puštajte rosu na nevjestu!

Nevjesta je roda gospodskoga,

od očina i od materina.

Dekorisanje prostorija, ukrašavanje svadbenog hljeba, pravljenje buketa za nevjestu, vezivanje cvjetova za kićenje svatova, pripada ženama. U toku priprema čuje se pjesma, zazvuči kao djevojački prekor drugarica što ih mlada napušta:

«Ko ce ti cvijece topiti?

Majka ce cvijeće topiti

jutrom hladnom vodicom

uveče rosnom suzicom».

(J. Vukmanović, «Paštrovići», str.304)

Majka šćerku na vjenčanje sprema,

I pouke lijepe joj dava:

«Šćeri moja, sa srećom ti bilo»

A kad budeš u dome svojemu,

Dobro ćeš se tamo podnijeti,

Ugodićeš svekru i svekrvi,

Đeverima i zaovicama,

Sa posluhom mirom i ljubavi,

I svome ćes tim ugodit vojnu,

A sestrama puta otvoriti!»

(Dionisije Mikovic, «Bosanska vila», broj 19/1891, str. 298)

SVADBENI ČIN

Svadbenu povorku u Paštrovićima čine samo muški svatovi, i to: stari svat, prvijenac, kum, barjaktar, mačetar, zasjeda i drugi. Veći broj svatova u povorci znači da su kuće bogatije, veličina svadbenog veselja cijeni se po tome koliko je svatova u povorci. Svatovi su svečano obučeni, na glavi nose stare crnogorske kape i obavezno oružje za pojasom. Taj običaj predstavlja crnogorski surival koji opstojava do danas. Svatove najavljuju čuturaš i muštulugdžija, obređuju svaku kuću u selu zdravicom. Samo muškarci uzvraćaju zdravicu, pijući iz čuture. Svaki od njih ponavlja riječi dobrosrećnim mladencima «sa srećom i u dobri čas, da Bog da!» Nikada se ne narušava redosljed svatova, prvo ide mačetar, za njim barjaktar, prvijenac, stari svat, kum, za njim mladoženja, onda drugi svatovi, posljednja je u povorci zasjeda.

Svatove «od puta» dočekuju svatovi «od doma» ženskim kolom, u igru se uhvate mačetar i barjaktar od doma. Obred umivanja ruku obave svatovi od puta prije ulaska u djevojački dom. Kad sjednu za trpezu, smotru svatova izvrši «zasjeda», ističući da su došli svi «zdravo i veselo, a da je biilo dužega puta, ne bi im se trebalo bojati, jer ovdje nije ni jednoga koji ne može muku podnijeti i stići i preteći. Razgovor započinje stari svat od puta. Kada zauzmu svoja mjesta oko trpeze, domaćin iznosi pečenje, taj trenutak pravi pjesma. Pošto se iznese pečenje, stari svat traži od domaćina da izvede «čeljade» zbog koga su došli. Nevjestu izvodi njen ujak stavljajući joj na glavu vijenac savijen od lozovog pruća i okićen prirodnim cvijećem, isti onim kojim će se i svatovi okititi. U Paštrovićima se povodom stavljanja zelenog vijenca nevjesti na glavu pjeva pjesma koja ističe simbole života i ljubavi:

Pasla Mare pauniće

i bijele golubiće.

Na dan perce uzimala

U v'jenac ga uvijala

Privijenca darivala.

(V.Karadžić: Srpske narodne pjesme, knjiga I, pesma br. 94, str. 92)

Nekoliko ritualnih radnji se obavi kad izvedu mladu. Mladoženjin ujak daje mladoj nove cipele i tri puta je okreće na desnu stranu. Đeveri dovode mladu na njeno mjesto za svadbenom trpezom, ali ona ne sijeda dok se ne obavi prstenovanje. Ovaj dio svadbenog rituala otkriva poetiku obreda, vino posreduje u zbližavanju mladenaca i konačnom vezivanju prstenom. Kad stari svat da znak domaćin donosi čašu nalivenu vinom i stavlja je na svadbeni kolač između mladenaca. Mladoženja u tu čašu spušti prsten, mlada vadi prsten i ta radnja se ponavlja tako da posle trećeg puta mladoženja prstenuje nevjestu, stavljajući joj prsten na srednji prst desne ruke. Đever ispija vino iz nevjestine čaše koja će zajedno sa svadbenim hljebom (kolač) poslužiti kao rekvizit pri davanju «dobre molitve». Kolektivno zadovoljstvo poslije prstenovanja izražava se napjevom:

«Svi časi dobri, ovi najbolji

Kad se naš mladoženja s ljubom sastavi».

Ispijanje zdravica, pjevanje pripjeva veličanje časti i poštenja starog svata, kuma i ostalih značajnih svatova obavlja se po strogo utvrđenom redu. vinski pripjevi konotiraju obrednost vina, koje će se vječno piti i nadživjeti ljudsku prolaznost. Cijeli svadbeni obred značajno je vezan za gošćenje, ispijanje pića i objedovanje. Za vrijeme svadbenog ručka žene pjevaju:

«Povila se zlatna žica iz rožanstva luga,

savila se starom svatu okolo klobuka».

Predah u pjevanju je trenutak izgovaranja zdravica u svečanoj tišini. Svečana tišina pri izgovaranju zdravica posreduje da kazivanje dospije do visina i staništa Boga, onih uzvišenja sa kojih se očekuje naklonost i sreća u važnim događajima ljudskog života. U Paštrovićima se sedam zdravica izreda nekoliko puta. (Dionisije Miković u opisu svadbenog rituala prezentira integralni tekst zdravica i situacija kada se izgovaraju. Vuk Karadžic navodi kome su zdravice namijenjene: prva je u slavu Boga; druga u slavu svijeh svetih; treća u zdravlje domaćinovo; četvrta u zdravlje sveštenika; peta u zdravlje kumova; šesta u zdravlje cara; sedma u zdravlje cijelog društva).

Pri četvrtoj zdravici sleduje davanje d o b r e m o l i t v e. Dok se nazdravlja vaseljenskim patrijarsima i svešteniku i u pripjevu uzdiže domaćinov dom, prostre se nasred kuće struka na koju će nevjesta da klekne. Kad klekne, u naručje joj stave puške, noževe i hadžare. Dvije «zasjede» uzmu veo s glave i držeći ga raširena jedan od njih govori: Ajde naša sestro! Iz ovog doma pošla u veliki dobri čas! A u dom u koji si krenula, pošla u veliki dobri čas, za sreću i čast njegovu i ovoga doma. Ti lijepi rod rodila: devet sinova i desetu kćer za milost. Dva ti bila kao dva birana prvijenca, dva kao dva poštena stara svata, a četiri kao dva na «zasjedi», a jedan ti bio kao tvoj dobri i pošteni otac. A šćer ti bila kao tvoja dobra i poštena majka. Uz svaki stav ovog blagoslova svatovi ponavljaju !Amin». Kad povrate oružje svatovima, mlada sjedne za trepezu, ali ustaje kad god se nekom uz zdravicu napija. Pri petoj zdravici donose se svadbeni darovi i dijele svatovima. Uz darove svatovima pripada i kita cvijeća. Svadbeno gošćenje se produži do večere ako su mladenci vjenčani ranije. Ako treba da idu u crkvu na vjenčanje, izlazak svatova iz djevojačkog doma slijedi poslije sedme zdravice uz ručak. Sada se, na neki način, zaokružuje zajednička želja za dobrom i srećom svatova, desne i lijeve strane. Mir, sloga, bratska ljubav i veselje se priželjkuju uz Božju pomoć. Mlada između đevera izlazi iz kuće, a na kućnom pragu, na prostirci, «dobru molitvu» drži prvo otac pa majka. Uvodne riječi blagoslova su iste kada molitvu drže dvije zasjede.

Suština roditeljskog blagoslova djevojci je dobro i sreća, veliki muški porod i kćer za milost: «Kudgod, moja šćeri, iz ovog doma nogom kročila, svuda te sreća pratila i Božji blagoslov. Sve ti reušilo i krešilo kao list i trava o Đurdevu dne, kad se tica u gori veseli, a voda o Mitrovu dne, kad na živijema izvorima najbolje vri! Bog ti dao devet sinova kao devet Jugovića, a desetu šćer za milost! Ajde, moja šćeri, zbogom i pratio te i s tobom vazda bio Božji i moj roditeljski blagoslov! Amin!» Otac potom ispija vino iz molitvene čaše nad glavom svoje kćeri. Majka daje isti blagoslov. Kao važan rekvizit molitvena čaša se daje đeveru a on je kasnije preda nevjesti. Rastanak od roditeljske kuće propraćen je tugom i suzama, često mladu pozovu da se okrene kako bi djeca ličila na njenu rodbinu.

Pucanjem se oglasi izlazak svadbene povorke iz kuće, svatovi uz put pjevaju i nazdravljaju. Taj liepi običaj i danas postoji, na svakoj okuci ispred sela i zaselaka sačekaju svatove zdravicama vina u bocunima začepljenim jabukama ili drugim pitomim voćem. Svatovi se upute u crkvu kako bi se obavilo vjenčanje. U crkvi se mole Bogu za sreću mladenaca dok sveštenik ne obavi vjenčanje. U svetom hramu mladenci su stidljivi, rijedak je slučaj da se poljube kad to sveštenik zapovijedi da učine.

Povratak u mladoženjinu kuću prati pjesma dobrodošlice:

«Dobro došli kićeni svatovi!

Dobro došli i dobro doveli!»

Mladozenjini roditelji sačekuju mladence pred vratima, prije ulaska dvoje mladih klekne da nad njihovim glavama roditelji održe «dobru molitvu», sličnu onoj koja je bila djevojačka ispratnica. Ističe se toliko puta izražena želja da žive srećno, da se mire i ljube kao hleb i vino i da ih Bog čuva ljudske bijede, svakoga zla i muke. Nevjesta ulazi i kuću s muškim djetetom u naručju, daruje to muško dijete nekom parom, kako bi i njen porod bio muški i bogat. Svatovi posjedaju za trpezom, a svekrva prinosi snahi masonicu (komadići hljeba pomiješani s medom) da jede, zatim svlači snahine haljine i stavlja ih na mušku postelju. Pjesma kojom se oglase žene u trenutku kada mladu predstave i mladoženjinoj kući, poslije ritualnog svlačenja i stavljanja nevjestine odjeće na mušku postelju:

Igra se danak i sreća,

Danak je: bijel, veseo,

Grije ga sunce s istoka,!

A toje bratac domaćin«

Nova ga sreća obigra,

Sreća je domu Božji dar,

A toje nova snašica.

Pa veli svekar snašici:

«Snašice, moja šćerice:

S tobom mi sreća igrala

Svugdje te ona pratila,

Od dana ovog današnjeg,

Do dugog - dana sudnjega!»

A snaha svekru besjedi:

«Fala ti, oče ljubezni

I s tobom bio svugdje Bog

Na radost svega srca mog!

I mnogo dugo godišta,

Bio ni glava ognjista!

Pa s braćaom i sa družinom,

Pojao i vince pio!

I zdravo sa svima bio!»

(D. Miković «Bosanka vila», br. 24/1891)

Nova nevjesta prvu noć spava sa svekrvom, jetrvom ili zaovom. Sjutradan ide s đeverom na vodu, noseći vedro na glavi. Povratak sa vode označi pucanje đeverove puške. Mlada poliva svatovima, desnom rukom, da se umiju, za uzvrat svatovi u bokal bacaju darove koje su dobili u njenoj kući. Prvog jutra dolaze «poguzijelji ili dobrodošljani» iz nevjestine kuće noseći prćiju, spremu koju je djevojka pripremala kao nešto što je obaveza jednog utvrđenog reda.

PRIPJEVI UZA ZDRAVICE I POČASNICE

Ovaj domov dar,

velji božji dar,

Ko napiti veli,

sam se veseli,

Veselio mu Bog

kuću i vas dom!

Proljeće ga zdravozateklo!

Zdravo, junaci,

vazda veselo!

*

Oj, sokoliću, moj zlatni tiću,

što lov ne loviš, no zalud stojiš?

Pale su patke u slano more,

a prepelice u ravno polje,

jarebice u rudinice,

male ptice u lominice.

Biraj sokole ,,sto ti je od volje:

«Meni je od volje lijepa djevojka.

Jovu je od volje lijepa Milica».

*

Pošli zbogom, kićeni svatovi,

Na putu vam dobra sreća bila!

Zarano nam Milu povedoste.

Za kosom joj sunce ponesite,

a u ruke dvije kite mira,

da je mirna jedna i druga strana,

a najvise ta Jovova majka (svekrva)!

*

Podigni se, stari svate, vrijeme ti je!

Uzmi zvijezdu pred sobom,

a slavića na ruke.

Zvijezda ce ti svijetliti,

a slavić popijevat'

pa će tebi kazivat',

kuda ćeš putovat'.

*

Pade cvjetak narandže

posred čaše junačke.

Da je znala narandža

da je čaša junačka,

sve bi grane savila

i čašu bi ispila.

*

Biserna brada, srebrna čaša.

Biser se roni, u čašu pada.

Svako ga zrno po dukat valja,

a sijeda brada dva bijela grada.

*

Soko leti da preleti preko jezera,

na krilu mu brčno pero,

pa se diči s njim,

k'o mi s tobom, stari svate,

jer imamo s kim.

*

Zlatni kume i srebrni, l'jepo li sjaš,

Na tebi su zlatne kite i svileni pas.

Više vrijedi glava tvoja i tvoj pošten glas,

nego toke okovane i svileni pas.

*

Polećeše dva sokola preko jezera,

Oni nose zlatnu kitu grane masline,

Pa padoše na dvorove domaćinove:

«Sa srećom ti, domaćine, ovo veselje!»

«Hvala vama sokolovi, nama na zdravlje«

*

Domaćine, daj nam piti vina,

tako tebi kuća bila mirna.

Bog ti dao do godine sina!

Izvori i etnografska građa

Iz etnografske građje o svadbenom običaju u Paštrovićima uporedjivanjem se može zaključiti da je najpreciznije i detaljno ovaj običaj opisao Dionizije Miković. On piše svoj etnografski spis na zahtjev omladine okupljene oko društva "Primorac" koja ga je 1883. godine zadužila da opise paštrovsku svadbu. U tom poslu najviše mu je pomogao Simo Popov Davidović, dobar poznavalac narodnih običaja, ali D. M. pominje Vuka Karadžića, kao najboljeg poznavaoca etnografske građe, i Teofila Petranovića. Takođe, pominje da je mnoge pjesme prepisao od Nika Ivanova Davidovića. Što se tiče opisa obreda i pjesama koje taj obred prate može se reći da je najveći broj pjesama ispjevan u mladoženjinoj kući , dok se sam čin svadbe i situacija u djevojačkoj kući više vezuju za obred a pesme se retko pominju.

Vuk Karadžić je uporedjivao svadbene običaje u mnogim krajevima iznoseći ono što je različito u Paštrovićima u odnosu na druga područja. Njegov opis je najstariji i predstavlja uopšten svadbeni običaj, zadržava se samo na nekim ključnim momentima, kao što je "dobra molitva". Vuk Karadžić je predstavljao svojim djelom putokaz Dioniziju Mikoviću i Jovanu Vukmanoviću.

Posmatrano iz istorijske perspektive može se zaključiti da je svadbeni običaj u Paštrovićima, uglavnom, ostao nepromijenjen do danas. Još od prethrišćanskih vremena glavni tok svadbenog običaja je istovetan, izmenjeni su neki delovi.

Od savremenih istraživača koji su se bavili ovom temom ističu se dvije knjige: Nevjesta u svadbenom krugu (1995) Mile Medigović-Stefanović i Paštrovska svadba (etnografski spis Dionizija Mikovića) koju je priredio Uroš Zenović 1998.