SADRŽAJ PO
OBLASTIMA
Književni programi
Likovni programi
Scenska umjetnost
Muzički programi
Arhivska i bibliotečka građa, studije, knjige...
Organizacije, institucije, društva
Manifestacije, festivali
Portreti
Muzejske izložbe
Galerije, foto reportaže, video zapisi


 
| Naslovna | O projektu | Saradnički program | Linkovi | Kontakt |

 

 

 

JU "MUZEJI, GALERIJA I BIBLIOTEKA" BUDVA
MODERNA GALERIJA

 

06.05.2011.


Promocija knjige

"ĐEDOVA PRIČANJA
I UNUKOVE PRIČE"

 

       U Modernoj galeriji u Starom gradu, 06. maja organizovana je promocija knjige "Đedova pričanja i unukove priče" autora Miroslava Luketića i Luke Luketića. Na promociji knjige su učestvovali dr Dragan Koprivica, Dragan Radulović, Milena Lubarda Marojević, Velibor Zolak, Miroslav Luketić i Luka Luketić.



Promocija knjige


       

 

       
       Autori knjige "Đedova pričanja i unukove priče" Miroslav Luketić i Luka Luketić su đed i unuk. Kako je došlo do nastanka ove knjige najbolje se može vidjeti iz predgovora knjige koji je napisao Miroslav Luketić.

       U predgovoru knjige Miroslav Luketić navodi sljedeće:

       "Luka Luketić je moj unuk; ime je dobio po mom ocu Luki; on je stariji sin moga mlađeg sina Vladimira — napunio je dvanaest godina. Luka je završio šesti razred američke škole u Beogradu, u kojoj se nastava obavlja na engleskom jeziku; uspješan je i radoznao učenik, i ja sam veoma ponosan na njega. Nas dvojica se volimo, lijepo se slažemo i vjerujemo jedan drugome.

       Ja, Lukin đed - Miroslav Luketić, napunio sam osamdeset tri godine. Živim u Budvi, tu sam i rođen. Moji unuci - Luka i Petar vole kada im ja pričam doživljaje iz mog djetinjstva i dječaštva, i to me podstaklo da neka pričanja zapišem. Rekao bih da su ta pričanja uticala na mog unuka, da su pobudila njegovu maštu i podstakla ga da na engleskom jeziku napiše svoje priče i donese ih iz Beograda u Budvu.

       Lukine priče su mi se dopale, i mi smo rukovanjem i stiskom ruku potvrdili dogovor da zajedno objavimo moja pričanja i njegove priče. Tako je nastala druga knjiga iz edicije „Iz porodičnog albuma".

 


       Profesor dr Dragan Koprivica je veliki broj prisutnih upoznao sa biografijom Miroslava Luketića, a potom je govorio o njegovom dosadašnjem stvaralačkom radu. Za autora između ostalog kaže da Miroslav Luketić pripada ljudima takvog kova koji su u svakom vremenu pozvani i prozvani da kažu svoju riječ i da okupe ljude koji im vjeruju. Po njegovim riječima takvi ljudi oko sebe šire radnu energiju i za Miroslava Luketića život praktično prestavlja jednu utakmicu u kojoj je "borba neprestana".

       U nastavku izlaganja za Miroslava Luketića kaže da do dana današnjeg gospodin Luketić prkosi vremenu i godinama i stvara neumorno sa zadivljujućom energijom. Iza njega stoji bogata bibliografija projekata, elaborata, referata, naučnih radova. Svoj život je posvetio knjizi, radeći dugi niz godina u Centralnoj biblioteci na Cetinju.

       U vremenu odmora od profesionalnih obaveza, za vrijeme svojih penzionerskih dana, Miroslav Luketić je, nadahnut ljubavlju prema svojima najbližima, napravio knjigu priča, zajedno sa svojim unukom. Ogledajući se konkretnije u književnom zanatu, Miroslav Luketić je pružio ruku pomoći svom unuku, da se već kao dvanaestogodišnji dječak zabroji u književnosti za djecu.

 

 

 
       Književnik Dragan Radulović naglašava da je Miroslav Luketić čovjek koji ima jedno impresivno životno iskustvo i impresivnu biografiju. Po riječima Radulovića, autor se odlučio da izabere nešto iz svoje prošlosti, preciznije o svojem dječaštvu i djetinjstvu i da o tome ostavi pisani trag sa namjerom da to bude upućeno njegovim nasljednicima. U tom kreativnom dijalogu između đeda i unuka, unik je doprinio svojim pričama a đed svojim pričanjem.

       Za priče Luke Luketića kaže da su veoma zanimljive i podsticajne i tu je prisutan jedan pristojan književni talenat. Taj talenat svakako proističe iz đedovih kazivanja, iz prostog razloga što je u pitanju jedan radoznali mladi čovjek, a đed se može pohvaliti svojim pripovjedačkim impulsima. Između ljudske radoznalosti i potrebe da ta radoznalost bude zadovoljena i jednog impresivnog životnog iskustva koje se pretače u pripovijedanje - u toj interakciji nastaje ova knjiga ističe Dragan Radulović. Ove priče ne označavaju samo porodičnu mitologiju, već u pozadini egzistira i naš grad.

 

        Milena Lubarda Marojević je detaljno analizirala knjigu "Đedova pričanja i unukove priče". Jasnoća i jednostavnost u izrazu odgovaraju temi knjige. Rečenice su isprekidane, kratke, jasne, i zbog toga sve to zvuči veoma ubjedljivo i pouzdano, baš onako kako se govori svojim nasljednicima.

       Bitna odlika stila Miroslava Luketića u ovoj i prethodnoj knjizi, po riječima Milene Lubarde Marojević, je to što kod njega nema negativnih junaka. On nije dozvolio sebi da gubi vrijeme na loše ljude. Oni postoje, ali im Luketić ne pridaje značaj, kod njega nema revanšizma, nema potrebe da se obračunava sa onima koji nam čine zlo i to je poruka koju on prenosi svojim nasljednicima.

       Većina priča u knjizi se odnosi na vrijeme prije i u toku II Svjetskog rata. U drugom dijelu knjige nalaze se tri priče koje mogu potpuno samostalno da se objave i na neki način predstavjaju svojevrsnu hroniku grada opisanu kroz život njegovih stanovnika.

  Milena Lubarda Marojević

 

          Velibor Zolak posebno ističe značaj knjige za istoriju Budve. To je praktično jako ozbiljna istorija Budve kroz period od 50 godina. Tu se mogu naći mnogi značajni istorijski detalji koji se ne mogu naći u drugim knjigama.

       Ono što će sigurno privući pažnju čitaoca, je činjenica da u cijeloj knjizi nema ničeg osvetničkog, ničeg revanšističkog. Svi oni koji znaju, a svi Budvani sigurno znaju, za to sigurno i te kako postoji razloga, uzimajući u obzir šta se desilo sa Fondacijom Toma Luketića, kao i sa skulpturama Stevana Luketića. Miroslav Luketić nijednog momenta u svojoj knjizi ne ističe te negativnosti kojih je bilo prema njegovoj porodici, naglašava Velibor Zolak.

      Ističući značaj rada i duhovnog stvaralaštva, Velibor Zolak kaže da su ljudi kao Miroslav Luketić potrebni svakom gradu i da su gradovi koji nemaju ljude takvog intelektualnog formata ozbiljno oštećeni gradovi. Svaki grad je bogat koji ima ljude poput Miroslava Luketića.

 

       Unuk Luka Luketić se predstavio prisutnima i zahvalio na velikom prisustvu na promociji njegove i đedove knjige.

        Đed Miroslav Luketić je na veoma interesantan način dočarao neke detalje iz vremena kad je on bio u godinama kao njegov unuk, kao i o njegovom druženju sa svojim unucima i pričama koje tada nastaju.

Bilješka o autoru:
       Miroslav Luketić je rođen u Budvi 1927. godine, gdje je završio četvororazrednu osnovnu školu, i građansku školu trgovačkog smjera. U Drugom svjetskom ratu obavljao je kurirske poslove, prikupljao sanitetski i drugi materijal za NOB. 1944. postaje borac Kotorskoo-primorskog odreda, a krajem godine je upućen na školovanje u Beograd i postaje pitomac prve generacije Vojne akademije. Godine 1945, na osnovu odluke Jugoslovenske vlade, odlazi na školovanje u SSSR, a 1948. s odličnim uspjehom završava Odesko artiljerijsko vojno učilište. Godine 1957, poslije normalizacije odnosa SSSR-a i Jugoslavije, zajedno sa suprugom i sinom vraća se u zemlju. Upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu, i poslije tri godine stiče zvanje diplomirani istoričar. Poslije kraćeg rada u Cetinjskoj gimnaziji, zapošljava se u Centralnu narodnu biblioteku "Đurđe Crnojević" na Cetinju. Na raznim poslovima i projektima u Biblioteci Luketić radi punih 12 godine, a njegov radi biva vrednovan nizom priznanja: republička komisija za dodjelu naučnih zvanja dodijelila mu je zvanje viši naučni saradnik; prvi je bibliotekar u Crnoj Gori kome je dodijeljeno zvanje viši bibliotekar, a potom i bibliotekar savjetnik. A nakon dvogodišnjeg istraživanja i obrade teme "Čehoslovačka   u   crnogorskoj   štampi",   te položenih ispita, Luketić je na Karlovom univerzitetu promovisan u doktora filozofije 1971.god. Na poziv predsjednika i sekretara Opštine Budva, 1972. god. vraća se u Budvu i na osnovu konkursa biva izabran za direktora Centra za kulturno-umjetničku djelatnost. Poslije četiri uspješne godine provedene na čelu ove institucije, Luketiću je 1976. godine povjeren posao osnivanja Opštinskog arhiva. Na čelu ove Ustanove Luketić ostaje sve do 1993. godine, kada je imenovan za naučnog saradnika za kulturno-prosvjetnu djelatnost u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju. 1994. godine, stekavši uslove za penzionisanje, na svoj zahtjev Luketić odlazi u penziju. Dr Miroslav Luketić govori ruski, a služi se italijanskim, češkim i engleskim jezikom.
No, na svu sreću, kraj Luketićevog radnog angažovanja nije značio prestanak bavljenja i naučno-istraživačkim radom i publicistikom. Objavio je 37 knjiga, tekstova i raznih publikacija.

 

 

Miroslav Luketić